Hoću zemlju plus 5%

Pandur · #1 (**permalink**) Friday, January 14th, 2005

Hoću zemlju plus 5%

I Want The Earth Plus 5%

Fabijan se uzbudio dok je uvježbavao svoj govor pred gomilom za koju je bio siguran da će se pojaviti sutra. Uvijek je želio ugled i moć, a sad su se njegovi snovi počeli ispunjavati.
Bio je čovijek od zanata, radeći sa srebrom i zlatom, izrađujući nakit i urese. No nezadovoljan radeći za život tražio je uzbuđenje, izazov. Sad je njegov plan bio spreman da započme.

Generacijama ljudi su koristili sustav razmjene u naturi. Čovjek je uzdržavao svoju obitelj privređujući za sve svoje potrebe ili bi se specializirao u određenoj struci. Koji got višak bi proizveo razmjenjivao je s viškovima drugih.

Dan na tržnici bio je uvijek bučan i ispunjen prašinom, no ljudi ipak se ipak veseliše klici, gestikuliranju i posebice ortakluku. Bilo je to sretno mjesto, no sad je već previše ljudi i previše svađe. Više nema vremena za razgovar - trebao je bolji sustav.

Opčenito ljudi su bili sretni i uživali u plodovima svog rada.

U svakoj zajednici formirana je jednostavna vlast koja je osiguravala svakome slobode i prava te nitko nije bio prisiljavan od drugog čovjeka ili grupe da čini protiv svoje volje.

Bila je to jedna i jedina svrha vlasti, a namjesnika je podržavala mjesna zajednica koja ga je birala.

No dan tržnice bio je jedini problem kojeg nisu znali riješiti. Vrijedi li jedan nož dvije košare kukuruza ili ne? Vrijedi li krava više od kola...itd Nikome nije pao na pamet bolji sustav.

Tad je Fabijan objavio: "Imam riješenje za ove probleme i pozivam svakog na sutrašnji javni skup."

Sljedeći dan bilo je veliko okupljanje na na gradskom trgu gdje je Fabijan objasnio sve o novom sustavu zvanom "novac". Zvučalo je dobro. "Kako ćemo započeti?" zapitali su ljudi.

"Zlato od kojeg sam izrađivao ukrase i nakit je izvrstan metal. Ne trune, ne rđa i trajat će dugo. Prepravit ću nešto od zlata u kovanice, nazvat ćemo svaku kovanicu 'dolar'."

Objasnio je vrijednosti i kako će 'novac' biti sredstvo razmjene - puno bolji od naturalne razmjene.

No jedan od namjesnika izrazi sumnju: "Neki ljudi bi mogu iskopati zlato i načiniti novac sami za sebe, to bi bilo vrlo nepravedno". Fabijan je imao već pripremljen odgovor na to pitanje. "Mogu se koristiti samo one kovanice odobrene od vlasti, a one će imati utisnut poseban žig." Ovo se učinilo razumnim i predloženo je da svi dobiju jednak broj. "No ja zaslužujem više, svi koriste moje svijeće" oglasi se sviječar. "Ne" uskoči stočar, "Bez hrane nema života", mi stočari imamo dobiti najviše." I tako se prepucavanje nastavilo.

Fabijan ih prepusti svađi na neko vrijeme, a onda zaključi: "Budući da se nemožete složiti predlažem da svaki uzme svotu koliku želi od mene. Neće biti ograničenja, izuzevši vašu sposobnost da mi otplatite.
Što više uzmete, više ćete morati otplatiti na rok od godinu dana. "A što ćeš ti primiti?", zapitaše ljudi.

"Budući da ja dajem uslugu tj. zalihe novca, zaslužujem plaću za svoj posao. Recimo da za svakih 100 kovanica koje podignete otplatite 105 za svaku godinu duga. 5 kovanica bit će moja plaća koju ću zvati 'kamatom'.

Ovo je izgledalo kao jedino riješenje, a i 5% je zvučalo kao mala plaća. "Vratite se slijedeći petak pa ćemo započeti."

Fabijan nije trošio vremena. Izraživao je kovanice danonoćno, i potkraj tjedna bio je spreman. Ljudi su se okupili ispred njegovog dučana i pošto su namjesnici pregledali i potvrdili kovanice, sustav je započeo. Neki su posudili tek malo i otišli isprobati novi sustav.

Novac ih je oduševio, te su počeli sve cijeniti u zlatnicima ili dolaru. Vrijednost za sve bila je nazvana 'cijenom', a cijena je ovisila o količini rada iziskivanog za proizvodnju. Ukoliko je nešto iziskivalo dosta rada, cijena je bila velika, a ukoliko je iziskivalo malo truda, cijena je bila prilično niska.

U jednom je gradu živio Alan, koji je bio jedini urar. Njegove su cijene bile visoke jer su mušterije bili voljni platiti kako bi mogli posjedovati jedan od njegovih satova.

Tad je drugi čovjek počeo izrađivati satove i ponudio ih po nižoj cijeni kako bi ih lakše prodao. Alan je bio prisiljen sniziti svoje cijene i proizvoditi još kvalitetnije satove. To je bilo prvo izvorno slobodno nadmetanje

Isto je bilo s graditeljima, prijevoznicima, računovođama - u stvari s bilo kojim fahom. Mušterije su uvijek izabirali što su smatrali da je najbolja pogodba. Imali su slobodu izbora. Nije bilo umijetnih zaštita poput licenca i tarifa koje bi spriječile druge ljude da ulaze u poslovne pogodbe. Standard življenja se poboljšao, i prije nego su se ljudi zapitali kako su ikad mogli prije bez novca.

Potkraj godine Fabijan napusti svoj dučan i posjeti sve ljude koji su mu dugovali novac. Neki su imali više no što su posudili, a neki manje, budući da je tek ograničen dio novca bio izdan. Oni koji su imali više nego što su uzeli, platili su Fabijanu 100 kovanica plus 5, ali su ipak trebali posuditi ponovo, kako bi nastavili.

Drugi su otkrili po prvi put da su u dugu. Prije nego im je posudio još novca, Fabijan im udari moratorij na dio imanja. Večini je onih 5% bilo teško za naći.

Nitko nije shvatio da kao cjelina, zemlja neće nikad moći izaći iz duga dok se svi novci ne isplate, no čak i tada onih 5 kovanica na svakih 100 koji uopće nikad nisu niti bili izdani. Nitko osim Fabijana nije mogao vidjeti da je nemoguće platiti kamatu budući da taj novac nije niti bio izdan, dakle nekome je morao nedostajati.

Istina je da je Fabijan potrošio nešto novca, ali nije nikako mogao potrošiti 5% od čitave ekonomije samo na sebe. Ljudi je bilo na tisuće, a Fabijan je bio jedan jedini. Uz to je još uvijek bio bogati zlatar koji je živio udobno.

Iza svoje trgovine imao je trezor i ljudima se činilo prigodno da ostave nešto od svojih kovanica na čuvanje. Zaračunavao je malen honorar koji je ovisio o iznosu i vremenu pohranjenog novca. Vlasniku je davao potvrde za njihove uložene iznose.

Kad je netko otišao u kupovinu, nije nosio sa sobom hrpu zlatnog novca namjenjenog trgovcu, već potvrdu s vrijednošću dobara koje je želio kupiti.

Trgovac je priznao potvrdu kao valjanu te ju nosio Fabijanu i podigao iznos novca. Potvrde su se počele širiti iz ruke u ruku umjesto zlata. Ljudi su iskazali veliko povjerenje u recepte - prihvačajići ih vrijednima poput kovanica.

Nedugo zatim, Fabijan je primjetio kako je neobično za ikoga da zaista podiže svoje zlatne kovanice.

Tada je rekao u sebi:"Eto me u posjedu svog ovog zlata, a još uvijek sam samo radišni obrtnik. Zašto postoje stotine ljudi koji bi bili sretni da mi plate kamatu za uporabu ovog zlata koje ovdje leži i koje rijetko podižu. Istina, zlato nije moje, ali je u mom posjedu, i to je ono što je bitno. Uopće netrebam kovati nove kovanice, kad mogu koristiti ove koji su pohranjeni u mom trezoru."

Isprva je bio vrlo oprezan, posuđujući par kovanica na neko vrijeme, uz veliku sigurnost da ih može vratiti. No postepeno je postajao sve odvažniji posuđujući veće i veće iznose.

Jedan dan zatražen je od njega veliki iznos kovanica. Fabijan je predložio da umjesto isplate u kovanicama izda nekoliko potvrda u vrijednosti zatraženih kovanica. Klijent se složio i Fabijan mu izda hrpu potvrda. Isplatio je svoj dug, a ipak je zlato ostalo u njegovom trezoru. Pošto je klijent otišao, Fabijan se zadovoljno smijao. Mogao je zadržati svoj kolač čak i ako ga pojede. Mogao je posuđivati zlato i svejedno ga zadržati u posjedu.

Prijatelji, stranci, pa čak i neprijatelji trebali su potvrde da nastavljaju s poslovima i dokle got su im oni jamčili sigurnost, posuđivali su ih koliko got su mogli. Jednostavnim izdavanjem potvrda Fabijan je mogao 'posuditi' novac u vrijednosti nekoliko puta većoj od vrijednosti zlata u svojoj riznici.

Čuvao je knjigu koja mu je pokazivala dugove i kredite svake osobe. Posao posuđivanja pokazao se zaista vrlo naplativ.

Društveni ugled u zajednici rastao je koliko i njegovo bogatstvo. Postao je čovjek od značaja i ulijevajući poštovanje. U stvarima novčarstva, njegova riječ se prihvaćala kao sveta objava.

Njegova djelatnost je pobudila znatiželju zlatara iz drugih gradova. Jedan dan su se okupili i posjetili ga. On im je rekao što radi, ali je naglasio potrebu za tajnošću.

Ako bi senjegov plan razotkrio, sustav bi propao, pa su se dogovorili da stvore tajni savez.

Svaki se vratio svom gradu i počeo činiti kako je Fabijan naučavao.

Ljudi su sad prihvatili potvrde vrijednima poput samog zlata, i mnoge potvrde su same bile pohranjivane na čuvanje u riznicama. Kad je jedna stranka htjela platiti drugoj za dobra, jednostavno je mapisala kratku obavjest Fabijanu da prenese novac sa njegovog računa na drugu stranku. Fabijanu je trebalo tek par minuta da prebaci cifru.
Ovaj je novi sustav postao vrlo popularan, a potvrde su nazvane 'čekovi'.

Kasno, jedne noći, zlatari su održali još jedan tajni sastanak i Fabijan im je otkrio novi plan. Slijedeći su dan sazvali sastanak s namjesnicima i Fabijan započme: "Potvrde koje mi izdajemo su postale vrlo popularne. Bez sumnje večina vas namjesnika ih koristite također jerbo ih smatrate vrlo prigodnima." Namjesnici su potvrdili klimanjem glave pitajući se u čemu je problem. "Dakle," nastavio je "neke potvrde su krivotvorili falsifikatori. To se mora zaustaviti."

Namjesnici su se uplašili. "Što možemo učiniti?" pitali su Fabijana, koji im je nato odgovorio: "Moj prijedlog jest da bi vlast trebala štampati potvrde na poseban papir vrlo složenog dizajna, te da svaka novčanica bude potpisana od glavnog namjesnika.

Mi, zlatari ćemo sa zadovoljstvom platiti troškove tiska, jer će nam to uštediti mnogo vremena koje koristimo pišući potvrde. Namjesnici su zaključili kako je njihov posao da štite ljude od falsifikatora i složili se da štampaju novčanice.

"Zatim" nadodao je Fabijan "Neki su ljudi postali uspješni kovanjem vlastitog zlatnog novca. Predlažem da izglasate zakon da svatko tko nađe zlatno grumenje bude obvezatan predati ga. Naravno, za to će biti nagrađeni potvrdama i kovanicama."

Zamisao je dobro zvučala i bez puno razmišljanja tiskan je velik broj 'novčanica'. Svaka je imala na sebi uštampanu vrijednost - $!,$2,$5,$10 itd. Zlatari su platili male troškove štampanja.

Novčanice su bile puno prikladnije za nositi, i uskoro su postale naširoko prihvaćene. Unatoć popularnosti, ove nove novčanice i kovanice su korištene tek za 10% transakcija. Zapisi su pokazivali kako je čekovni sistem pokrivao 90% svih poslovnih odnosa.

Slijedeći dio plana je započeo. Do sad, ljudi su plačali Fabijanu da čuva njihov novac. Kako bi privukao više novca na pohranu u svoje trezore, Fabijan je ponudio plaćati 3% kamata na njihov novac.

Većina ljudi je vjerovala kako im on posuđuje zaradu od onih 5% i kako je njegov profit 2%. Napokon, ljudi su smatrali kako je puno bolje dobivati 3% umjesto plačati novac na čuvanju.

Količina ušteđevina je rasla u njegovoj riznici tako da je Fabijan mogao posuditi $200, $300, $400 ponekad do $900 za svakih $100 u novčanicama i kovanicama koje su pohranjene. Morao je biti oprezan da ne prekorači omjer od devet naprama 1 jer je jedna od devet osoba zahtjevala novčanice i kovanice za uporabu.

Kada nebi bilo dovoljno novca na raspolaganju, ljudi bi postali sumnjičavi, posebno pošto su im knige povjerenog novca govorile koliko su povjerili. No ipak na $900 u knjiškim ciframa koje je Fabijan posudio pišući sam čekove mogao je tražiti do $45 u kamatama, dakle 5% na $900. Kada bi zajam pšlus kamata bili isplačeni - dakle $945, $900 je bilo otpisano s liste dugova, a Fabijan je zadržao $45 kamate. Bio je dakle prilično voljan platiti $3 kamate na izvornih $100 koji nikad nisu niti izašli iz riznice. Ovo je značilo da za svakih $100 koje je držao u pohrani bilo moguće izvući 42% profita, dok je večina ljudi mislila kako uzima tek 2%. Ostali su zlatari radili istu stvar. Stvarali su novac iz ničega potezom olovke i k tome još zaračunavali kamate.

Istina, nisu kovali novac, vlast je u stvari štampala novčanice i kovanice i davala zlatarima da ih distribuiraju. Fabijanov jedini trošak je bio maleni izdatak za štampanje. No ipak, stvarali su novac iz kamata iz ničega. Većina ljudi vjerovala je kako je zaliha novca operacija vlasti. Također su vjerovali kako im Fabijan posuđuje novac koji su drugi povjerili, ali bilo je čudno da ničiji polog nije bio smanjen. Da su svi pokušali povući svoj novac odjednom, prijevara bi bila otkrivena.

Jedan dan, Fabijana posjeti neki misaoni čovjek. "Ova kamata je pogrešna. Za svakih $100 koje izdaješ, zahtjevaš $105 za uzvrat. $5 kamate nemože biti plačeno budući da nite ne postoje. Farmeri proizvode hranu, industrija razna dobra itd. ali samo ti proizvodiš novac. Ako npr. i zemlji postoje samo dva poslovna čovjeka a ostale zaposlimo, posudimo $100 svakome, platimo $90 u plaćama i dopustimo si $10 profita (kao našu plaću), to znači da je ukupna kupovna moć $90+$19 x 2, dakle $200. Ipak da bi plaili morali bi prodavati naše proizvode po $210. Ako jedan od nas uspije prodati sve svoje proizvode za $105. Drugi se čovjek može nadati da dobije tekar $95. Takđer dio njegovih dobara nemože niti biti prodan budući da više nije preostalo novca kojim bi se kupili.

On ti još uvijek duguje $10 koje ti može otplatiti jedino posuđujući više. Taj je sistem nemoguć. Sigurno, trebao si izdati $105, dakle $100 meni, a 5 samom sebi. Tada bi cirkuliralo $105 i dug bi mogao biti otplačen."

Fabijan ga je tiho slušao i na koncu odvratio: "Financijska ekonomija je duboka tema mladiću. Za takove su stvari potrebne godine proučavanja. Pusti mene da brinem o tim stvarima, a ti brini o svojima. Moraš postati efikasniji, povećati proizvodnju, srezati troškove i postati bolji poslovni čovjek. Ja sam uvijek spreman pomoći u tim stvarima."

Čovjek je otišao neuvjeren. Bilo je nešto pogrešno u Fabijanovoj djelatnosti i on je osjetio kako je Fabijan izbjegavao odgovore na njegova pitanja.

Ipak, većina ljudi je poštovala Fabijanovu riječ - "On je stručnjak , a ostali mora da su u krivu. Pogledajmo samo kako nam se zemlja razvila, kako nam se proizvodnja poboljšala - Zasigurno napredujemo."

Kako bi pokrili kamatu, trgovci su bili prisiljeni povisiti svoje cijene. Zarađivaći plaća žalili su se kako su im plaće odviše niske. Poslodavci su odbijali dati veće plaće tvrdeći kako bi bili u suprotnom upropašteni. Farmeri nisu mogli dobiti pristojnu cijenu za svoje proizvode. Domaćice su se žalile kako je hrana koju dobijaju pre oskudna.

Napokon neki su učinili su štrajk, koja je do tad bila nepoznata pojava. Drugi su osiromašii toliko da im prijatelji i rodbina nisu mogli priuštiti pomoć. Većina je zaboravila na istinsko bogatstvo - plodna tla, velike šume, minerale i stoku. Mogli su misliti samo na novac koji im se duvijek činio svetim. Nikad nisu dovodili sustav u pitanje. Vjerovali su kako je vlast ta koja uništava sustav.

Nekoličina je povukla svoj novac i oformila 'pozajmljivačnice' ili 'financijske' kompanije. Tako su mogli dobiti 6% ili više, što je bilo bolje od Fabijanovih 3%, no mogli su posuditi samo novac koji su posjedovali - nisu imali tu čudnu moć, sposobnost da stvaraju novac iz ničega, pišući cifre u knjige.

Ove su kompanije ponešto zabrinule Fabijana i njegove prijatelje, pa su brzo ustrojili nekoliko svojih kompanija. Ponajviše su pokupovali ostale prije nego što su uopće započele s djelatnošću. U tili čas sve su financijske kompanije bile u njihovu posjedu, ili pod njihovom kontrolom.

Ekonomska situacija postala je sve gora. Zarađivaći plaća bili su uvjereni da njihovi šefovi zarađuju prevelik profit. Šefovi su pak govorili kako su im radnici lijeni i kako ne rade pošteno dnevni rad. Svi su prebacivali krivnju na druge. Namjesnici nisu znali iznaći odgovor, a trenutni problem je bio kako pomoći one udarene siromaštvom.

Započeli su s programima socijalne pomoći i donjeli zakone nalažući ljudima da im pridonose. Ovo je razljutilo mnoge ljude koji su vjerovali u staromodnu ideju kako je pomoć susjedu dragovoljan čin: "Ovi su zakoni nisu ništa više nego ozakonjena krađa. Uzeti nešto od osobe protiv njezine volje ne razlikuje se od krađe, bez obzira koja je namjera te mjere bila."

No svi su se osjetili bespomočnima te bili ustrašeni zatvorskom kaznom ukoliko odbiju platiti. Ove dobrotvorne sheme donjele su određena poboljšanja, ali problem se ubrzo vraćao, te je trebalo više novca. Cijena ovih programa je stalno rasla, baš kao i veličina vladajućih struktura.

Većina namjesnika bili su iskreni ljudi koji su davali sve od sebe. Nije im se sviđalo tražiti sve više i više novca od svog naroda, i na koncu nisu imali drugog izbora nego posuđivati novac od Fabijana i njegovih prijatelja. Nisu znali kako će taj novac moći vratiti. Roditelji si više nisu mogli priuštiti da plaćaju učitelje za svoju djecu. Nisu mogli plaćati liječnike. A prijevoznici su ostajali bez posla.

Vlast je bila prisiljena preuzimati ove djelatnosti, jednu po jednu na sebe. Učitelji, liječnici i mnogi ostali postali su javni sluge. Malo ih je zadržalo zadovoljstvo pri svom poslu, izgubili su identitet i postali sićušni kotaći u golemoj mašini.

Nije bilo mjesta za pojedinčevu inicijativu, i malo priznanja za trud. Dohodak im je bio određen, a napredak moguć tekar mirovinom ili smrću nadređenih.

U očaju, namjesnici su potražili Fabijanov savjet. Smatrali su ga vrlo mudrim, a on je nalikovao na nekog tko se razumije u pitanja novca. On je saslušao njihove probleme i na poslijetku odgovorio: "Mnogi ljudi nemogu riješiti svoje probleme, već trebaju nekog da ih riješi za njih. Zacijelo se slažete da većina ljudi ima pravo biti sretna i osigurana nužnim potrepštinama za život. Jedna od naših velikih izreka kaže 'Svi su ljudi jednaki', zar ne?

Jedini način da se stvari usklade jest da se oduzme dostup bogatstvu bogatih i podijeli siromašnima. Uvedite sustav poreza, što više čovijek ima, više mora platiti. Sakupljajte poreze od svake osobe ovisno o nezinoj sposobnosti i dajte svakome po njegovoj potrebi. Škole i bolnice bi trebale biti slobodne za sve koji si ih nemogu priuštiti."

Fabijan im je ponudio dugačak govor urešen pričom o visokim idealima, a na kraju je završio s "Uzgred, nemojte zaboraviti da mi dugujete novac. Posuđujete ga već neko vrijeme. Najviše što mogu učiniti da pomognem jest da mi platite samo kamate. Opraštam vam glavnicu, platite jedino kamate."

Otišli su ne razmišljajući previše o Fabijanovim filozofijama. Uveli su porez na dobit - što više zaradiš, veća ti je porezna rata. Nikome se ovo nije svidjelo, ali su plaćali, ili odlazili u zatvor.

Trgovci su još jednom bili prisiljeni povećati cijene, zarađivaći plaća zahtijevahu veće dohotke, prisiljavajući mnoge poslodavce da zamjenjuju ljude strojevima. Ovo je prouzročilo dodatnu nezaposlenost i prisililo vladu da uvede još više programa za socijalne pomoći.

Tarife, i ostala sredstva zaštite su rabljene da očuvaju neke industrije na životu samo zato da osiguravaju zaposlenost.

Kako su se stvari pogoršavale, iskušan je niz mjera poput kontrole plaća i kontrole cijena. Vlada je nastojala skupiti što više novca kroz poreze na prodaju, poreze na uposlenike itd. Netko je primjetio da između farmerovog žita pa do vekne kruha na domačicinom stolu stoji 50 poreza.

Javljali su se 'stručnjaci' i neki su bili izabrani u vladu, ali nakon svakog godišnjeg sastanka vraćali su se ne postigavši ništa osim vijesti da će porezi biti preraspodijeljeni.

Fabijan je zahtjevao svoje kamate i sve veće i veće svote poreznog novca su bile potrebne kako bi mu se isplatile.

Tad je došlo do čitavog spektra stranačkih politika - ljudi su se počeli svađati koja grupi namjesnika može najbolje riješiti probleme. Svađali su se oko osoba, ideoligija, stranačkih programa, svega osim pravih problema.

U jednom gradu je kamatni dug premašio iznos rata koje su bile prikupljane godišnje. Cijelom zemljom se neplačena kamata povišavala, a kamata je bila naplaćivana na ne-plaćenu kamatu.

Postupno, Fabijan i njegovi prijatelji postali su vlasnici velikog dijela stvarnog bogatstva zemlje. S time je dobio veću mogućnost nadzora nad ljudima. No taj nadzoj je još uvijek bio nepotpun. Znali su da situacija neće biti sigurna dok svaka osoba ne bude stavljena pod nadzor.

Većina onih koji su se protivili sistemu ušutkavani su financijskim pritiscima, ili trpjeli javno izrugivanje. Fabijan i njegovi prijatelji kupili su većinu novina, televizijskih i radio postaja gdje je uposlio pomno probrane ljude. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu želju poboljšati svijet i nisu znali da su iskorištavani. Njihova riješenja bavila su se posljedicama problema, nikad uzrokom.

Postojalo je nekoliko različitih novina - jedne za desno krilo, druge za lijevo. Jedne za radnike, druge za šefove itd. Nije bilo bitno u koje se vjeruje sve dok se nisu dotakle istinskog problema.

Fabijanov plan se približavao svom svršetku. Cijela zemlja mu je bila zadužena. Kroz naobrazbu i medije imao je nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli vjerovati samo što je on od njih tražio.

Pošto čovijek dobije puno više novca no što ga može potrošiti na zadovoljstvo, što je preostalo da ga uzbuđuje? Za one s mentalitetom vladajućih slojeva odgovor je bio moć - sirova moć nad drugim ljudskim bićima. Idealisti bivahu korišteni u medijima i vladi, no pravi upravljači koje je tražio Fabijan bili su oni s mentalitetom vladajućeg sloja.

Većina zlatara su postali takovima. Poznavali su osjećaj velikog bogatstva, no ono ih više nije uzbuđivalo. Tražili su izazov i uzbuđenje, a moć nad gomilom bio je krajnji izazov igre.

Vjerovali su kako su superiorni nad drugima. "Naše je pravo i dužnost da vladamo. Gomile neznaju što je dobro za njih, trebaju biti okupljene i organizirane. Vlast je naše pravo po rođenju."

Čitavom zemljom Fabijan i njegovi prijatelji posjedovali su posuđivačnice. Istina, bile su privatne i odvojeno posjedovane. Teoretski bile su u nadmetanju, no u stvarnosti radile su vrlo čvrsto zajednički. Nakon uvjeravanja par namjesnika, osnovali su instituciju zvanu 'Centar Novčanih Rezervi'. Nisu čak niti koristili svoj novac za to - stvorili su zajam od dijela novca iz depozita drugih ljudi.

Ova je institucija izvana odavala dojam reguliranja novčanih zaliha od strane Vlasti, no začudo, niti jedan namjesnik ili javni djelatnik nije bio pušten u ravnateljski odbor.

Vlada više nije posuđivala izravno od Fabijana, već iz 'Centra Novčanih Rezervi'. No iza kulisa, on je i dalje kontrolirao.

Neizravno, Fabijan je imao toliku kontrolu nad vladom, da je ona bila prisiljena činiti po njezinom nalogu. Hvalisao se: "Dajte mi nadzor nad novcem nacije i neće me zanimati tko donosi zakone." Nije bilo važno koja grupa namjesnika se birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, žilom kucavicom nacije.

Vlast je uzimala novac, ali kamata je uvijek bila zaračunavana na svaku posudbu. Sve više i više je izdavano na socijalnu pomoć i nije prošlo dugo prije no što vlast više nije bila u stanju plačati niti kamate, a kamo li glavnice.

No ipak, bilo je ljudi koji su se još uvijek pitali: " Novac je sustav stvoren od čovjeka. Zasigurno ga se može učiniti da služi umjesto da vlada?" No tih je ljudi bilo malo, a njihovi su glasovi utopljeni u divljoj utrci za nepostojeći interes.

Administracije i stranačko znakovlje se mijenjalo, ali glavne politike su se nastavile. Bez obzira koja je vlast imala privid moći. Fabijanov krajnji cilj bližio se svakom godinom. Narodna politika nije značila ništa, narod je porezovan do krajnjih granica tako da više nije mogao plačati. Sve je sazrelo za Fabijanov posljedni potez.

10% novčanih zaliha bilo je još uvijek u obliku novčanica i kovanica. Ovo je valjalo biti ukinuto na način koji neće pobuđivati sumnju. Dok su ljudi koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kao su htjeli. Još uvijek su imali neku vlast nad svojim životima

No nije bilo uvijek sigurno nositi novčanice i kovanice. Čekovi nisu bili prihvačani izvan lokalnih zajednica i stoga tražio se neki prigodniji sustav. Nanovo, Fabijan je imao odgovor. Njegova je organizacija za sve izdala male plastične kartice koje su pokazivale ime osobe, sliku i identifikacijski broj.

Kad bi ta karta bila uručena, vlasnik trgovine bi nazvao središnji kompjuter da provjeri iznos kredita. Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati što je htjela do određene granice.

Isprva, ljudima je bilo dopušteno kupovati za male svote na kredit koji je mogao biti isplačen mjesečno, kamate nisu bile naplačivane. Ovo je pogodovalo zarađivaćima dohodaka, ali ne i poslodavcima. Oni su morali instalirati mašineriju, proizvoditi dobra, isplačivati dohotke itd. Ukoliko su pretjerali za koji mjesec, bilo im je uračunato 1.5% za svaki mjesec duga. Ta je svota iznosila 18% godišnje.

Poslodavci nisu imali druge nego dodati 18% u prodajnu cijenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit (18%) nije bio iznajmljen nikome. Čitavom zemljom poslodavcima je dan nemogući zadatak da plaćaju $118 za svakih $100 koje su posudili - dodatnih $18 nije niti bilo stvoreno.

Fabijan je još jednom povećao ugled u društvu koje ga je sada smatralo stupom poštovanja. Njegova predviđanja u financijama i ekonomiji prihvaćana su skoro vjerskim uvjerenjem.

Pod pritiskom povećanih poreza, mnogi su mali poslovi uništeni. Za različite djelatnosti bilo je nužno imati dozvolu, a preostalima je poslovanje bilo vrlo otežano.

Fabijan je posjedovao i upravljao svim velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala koje su naizgled bile u međusobnoj konkurenciji, no kojima je svima upravljao sam. Svi rivali bili su izgurnuti iz poslovanja kao i mali zanati. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih kompanija koje su uživale vladinu zaštitu.

Fabijan je želio da sustav plastičnih kartica eliminira novčanice i kovanice. Plan mu je bio da samo oni poslovi koji koriste sustav kompjuterskih iskaznica nastave poslovati, kako bi mogao eliminirati novčanice i kovanice.

Znao je kako će neki izgubiti svoje iskaznice i postati nezponesposobni da kupuju i prodaju dok im se ne ustanovi identitet. Želio je da se izglasa zakon po kojem bi svatko imao tetoviran identifikacijski broj na ruci. Taj bi broj bio vidljiv jedino na posebnom svjetlu, povezanom s kompjuterom. Svaki bi kompjuter bio povezan s golemim središnjim kompjuterom kako bi Fabijan mogao znati sve o svakome.

_______________________________________________

Uzgred, precizan termin koji se rabi u financijskom svijetu za ovaj sistem jest 'bankarstvo frakcionih zaliha' (fractional reserve banking)

Priča koju ste čitali je naravno fikcija.

No ako vam se čini uznemirujuće bliska istini i htjeli biste znati tko je Fabijan u stvarnom životu, krenite od proučavanja aktivnosti Engleskih zlatara 16. i 17. stoljeća.

Na primjer, Engleska banka (the Bank of England) počela je s poslovanjem 1694. Kralj William Oranski našao se i financijskim poteškoćama zbog rata s Francuskom. Zlatari su mu 'posudili' 1.2 miliona funti (za ono vrijeme astronomski iznos) pod određenim uvijetima:

a) Kamatna rata je bila 8%. Unatoć što je Magna Carta predviđala za zaračunavanje ili sakupljanje kamata smrtnu kaznu.
b) Kralj je morao izdati povelju za banku koja joj je davala pravo da izdaje kredite.

Autorska prava: Larry Hannigan 1971, Australija