Domagoj Vidović, Dobranjska prezimena i nadimci (Donja Hercegovina)

[Monolith]

Domagoj Vidović, DOBRANJSKA PREZIMENA I NADIMCI (Nastavak 1)

Različita su povijesna vrela ali često zaboravljamo imena ljudi i mjesta i o njima ne mislimo kao na jeku koja dolazi iz dubine ljudske prošlosti. Ipak, ona to jesu. Na svoj način zrcale prošlost na razinu sadašnjosti. Poput Ivan planine, Prenja, Čvrsnice... Slutimo ali i znamo za neke događaje u našoj prošlosti zahvaljujući baš njima. Ne daju da se zavaramo ili da nas prevare. Poput zrna šljunka u rijekama. Danas je to samo zrno kamena ali da bi ono preživjelo snagu rijeke do dana današnjega morala je nekada biti veliki kameni blok kada ga se ta ista rijeka dočepala. Sve što je preživjelo vrijeme moralo je nekada biti i veliko i važno da bi poput jeke doprlo do dana današnjih. Pokrenite opciju više i pročitajte posebno vrijedan rad pod nazivom "DOBRANJSKA IMENA I NADIMCI", autora Domagoja Vidovića. Izvor: Folia onomastica Croatica 15 (poseban otisak), stranica 191 do 216. HAZU, Zagreb 2006

DOMAGOJ VIDOVIĆ
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb
dvidovic@ihjj.hr

DOBRANJSKA PREZIMENA I NADIMCI

U ovome se radu obrađuju prezimena i nadimci sela Dobranje na temelju dostupne literature, proučavanja arhivske građe i terenskoga istraživanja. Obrađene su jezične osobine mjesnoga govora koje su relevantne s povijesnojezičnoga i dijalektološkog stajališta, utvrđuju se antroponimijski motivacijski (u kojima se odražava izvanjezična zbilja) i tvorbeni obrasci te se pokušava naznačiti tijek razvoja imenske formule na dobranjskome mikroprostoru, a na temelju toga i na širem (istočnoneretvanskom i donjohercegovačkom) području.

Uvod
Selo Dobranje smješteno je uz put koji vodi iz Neretvanske doline prema Hercegovini, selima Hrasnu, Hutovu i, dalje, prema Stocu, na visoravni na padinama Male Žabe, uz samu granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, 10-ak kilometara istočno od Metkovića. Upravo će taj pogranični položaj uvelike odrediti sudbinu sela i strukturu stanovništva koje ga je napučivalo.
Kao i većina okolnih sela, poput Vidonja, Hrasna, Hutova i Graca, i Dobranje se sastoje od niza zaseoka koji su zajedničko ime najčešće dobili po najvećem zaseoku, što je karakteristično za političko-teritorijalni ustroj srednjovjekovnoga Zahumlja. Dobranjski su zaseoci: Bije!lī VYr, Bòbovište, Čèrjēnci, Dàngube (Sta"je), Dòbran(j)e, Kalòp(e)rovići (Kalòperići), Ko"se, Kùćine, Ma!lī Hu!m, Òštrōvce, Pònorine, Prìbōjci, PrZsoje, Ràkalovac, Sánkovići, Sìmatova Glàvica, StrZžići (Strížići; StrZžića Počívala), Sùrdup.[1] Iz toponimije je vidljivo da su u selu Glu!šci nekoć živjeli nositelji današnjih dobranjskih prezimena.
Selo se prvi put spominje 1398., i to u obliku Dobrani (Sivrić 2004: 22, 30[2]). Isti oblik (zabilježen kao Dobranni)bilježi i trebinjski biskup Resti 1639. (Pandžić 1988: 118). Od 1589. u dokumentima usporedo s oblikom Dobrani dolazi i oblik Dobranje (Dobragne). Potonji je vjerojatno nastao kontaminacijom izvornoga sufiksa -ane/-ani i sufiksa -onja. Da je izvorni oblik onaj na -ane/-ani, potvrđuje činjenica da starije stanovništvo selo zove Dòbrane[3]. Uostalom, sufiks -ane/-ani najčešće imenuje "naselja zaselačkoga statusa i razvedenog (razbijenog, odjelitog) izgleda" (Šimunović 2005: 30), dakle upravo naselja kao što su Dobranje. Spomenuti se toponim povezuje s apelativima 'dub' i 'dubrava' (psl. *dotbъ '(hrastova) šuma', *dotbъrava) zbog postojanja toponima Dubrave, Dubravica/Dubrovo, Cerevo, Hrasno koji bi mogli, tvorbeno ili semantički, biti s njima povezani, a pogotovo stoga što to se sufiks -ane/-ani pridružuje apelativnim i toponimnim osnovama, a vrlo rijetko antroponimnim (što bi ga dovodilo u vezu s korijenom *dobrъ).

Kratak pregled povijesti sela
Područje je Dobranja, kao uostalom čitavo Zažablje, naseljeno još od ilirskoga vremena, o čemu svjedoče mnoge ilirske gomile. Kao naselje Dobranje se spominje krajem 14. st. Najvjerojatnije su već tada postojala barem tri naselja: Dobranje, Sankovići (ime sela povezuje se sa srednjovjekovnom velikaškom obitelji Sanković) i Bobovište (spominje ga 1589. dominikanac Daniel; Krasić 1998: 113). Kao biljeg toga vremena ostali su stećci rasuti na nekoliko mjesta u selu. Uostalom, na jako maloj udaljenosti nalaze se čak tri kamenoloma iz kojih se vadio kamen za izradu stećaka: jedan nedaleko lokaliteta Zdrije!š njZve (svega nekoliko stotina metara od crkve u Dobranjama prema Maslaćevu groblju), drugi u selu Ràdetići u Gracu i treći na Brèstici u Vidonjama. Dobranje su smještene na tromeđi srednjovjekovnih humskih župa: Luka, Dubrave i Žaba (kojoj su Dobranje pripadale). Sa župom Luka Dobranje graniče svojim zaseocima u Neretvanskoj dolini. U srednjem vijeku najživlja je veza s trgovištem Drijevom/Gabelom, a od 18. st. s novim trgovačkim središtem, Metkovićem. Negdašnje su se Dobranje dijelom prostirale i na području srednjovjekovne župe Dubrave obuhvativši neka naselja današnje župe Hrasno (prije svega zaseoke Bòrut, Kljènak, Kolòjānj, Masláći, Srijétež i Žárkovići). Uostalom, Dobranje su bile sjedištem župe Dubrave potkraj 17. st., nakon što se prostrana župa Gradac podijelila na župe Gradac i Dobranje (Pandžić 1988: 102). Veza će s tim zaseocima preživjeti i do današnjih dana unatoč tomu što će kroz selo proći mletačko-turska granica. Naposljetku, većina se dobranjskih prezimena može i danas naći na čapljinskom području kamo su se selili i drugi stanovnici župe Hrasno. Zbog teško prohodnoga puta preko Žabe koji je povezivao Dobranje s Gracem (prije svega s gradačkim zaseocima Bròćanac i Pòdžablje) i Vidonjama veze su sela s ostatkom srednjovjekovne župe Žaba često bile slabije od onih s Dubravama. To se, u slučaju Vidonja, promijenilo tek silaskom stanovništva s brdskih područja u Neretvansku dolinu. Na području je spomenutih srednjovjekovnih župa, ali i njima bliske župe Popovo, sve do agrarnih reforma nakon Drugoga svjetskog rata (mjestimice čak do 1991.) opstalo tzv. transhumantno stočarstvo koje je razvilo bisesilan način stanovanja za koje je karakteristična mala udaljenost između matičnoga naselja i «korespondentnih pastirskih stanova» (Marković 1975: 273). Dio povjesničara tvrdi da se stoga ne može «prihvatiti poimanja da je u dalmatinskome zaleđu stočarstvo bilo slobodnoga nomadskoga, odnosno migracijskoga karaktera, kao ni pretpostavke da se olako prelazilo preko tradicionalno uglavljenih pašnjačkih zona» (Botica 2005: 43). I doista, na prostoru od Neuma preko Vidonja do Dobranja, a s hercegovačke strane do zaseoka Pra"patnica, išlo se na ljetnu ispašu na prijevoj Mo"rine kod Nevesinja (koji se u povijesnim vrelima kao pasište spominje još 1475.). Od Prapatnice se išlo na Su"hopolje itd. Planištari su na prostorima od mora prema unutrašnjosti uvijek odlazili na pasišta četiri dana hoda od matičnoga gospodarstva. U samoj okolici bilo je i nekoliko vlaških katuna, spominju se mezre – opustjela mjesta koja su naselili Vlasi – a i neka su prezimena vlaškoga podrijetla (npr. Bulum i Veraja u Dobranjama, Ćićurić u Neumu).[4] Čini se ipak da je vlah[5] počesto bio i staleškom odrednicom, a ne etničkom. Uostalom, «Vlah» se Ćićurić ni po čemu ne razlikuje od svojega susjeda Ivankovića ili Obrvana, ni jezično, ni vjerski ni po načinu života[6].
O (ne)prilikama u kojima su živjeli katolici u istočnoj Hercegovini papu Siksta V. i austrijskoga cara izvješćuje dominikanac Daniel. U svojemu Izvještaju o teškom stanju katolika u Zažablju iz 1589. spominje na dobranjskom području dva sela: Dobranje (Dobragne) i Bobovište (Bobovischia). Spominje i Glušce (Glusi), koje u to vrijeme zacijelo nastanjuju barem neke dobranjske obitelji. U Izvještaju se spominje i pogubno djelovanje uskoka (Krasić 1998: 113). Oni su u neposrednoj blizini razarali čitava sela. Napadali su obližnje Slivno, a posve uništili Doljane i Velju Vas[7] u Popovu.
Početkom 17. st. stanje se zakratko popravlja. Fra Blaž Gračanin 1617. u Dobranjama gradi crkvu Male Gospe. Tada na području župe živi oko 400 stanovnika (katolika), uglavnom u hercegovačkome dijelu župe, a 1639. trebinjski biskup Rastić u selu bilježi 24 katoličke kuće (Pandžić 1988: 118).
Dobranje su oslobođene od Turaka 1694. (M. Vidović 1998: 45). Time selo dolazi na samu mletačko-tursku granicu, a u susjedne Glušce pristiže pravoslavno stanovništvo. Nekoliko će se pravoslavnih obitelji naseliti, u različitim razdobljima, i u Dobranje, ali ne će narušiti vjersku i nacionalnu strukturu. Godine 1705. Dobranje su (zajedno s Metkovićem, Vidonjama i Slivnom) izdvojene iz Trebinjsko-mrkanske biskupije i pripojena Makarskoj. Mletačko-turska granica bila je konačno utvrđena 1718. te je jedan dio dotadašnjih Dobranja pripao Turskoj. Koliko je ta granica neprirodna, najbolje svjedoči činjenica da je i dio samoga zaseoka Dobranje završio u Turskoj, a samo je slučajem tadašnja župna crkva ostala u Dalmaciji. Godine 1769. Dobranje ponovno postaju samostalnom župom (nakon što su početkom 18. st. bili dijelom župe Slivno, a 1720. – 1769. dijelom župe Vidonje). Župne matice 1769. – 1831. vode se na hrvatskoj ćirilici. Nakon izgradnje Napoleonove ceste (1806. – 1809.) stanovništvo se iz brdskih zaseoka postupno spušta u Neretvansku dolinu pa danas nekoć najnapučeniji zaselak Dobranje broji tek 6 stalnih stanovnika (područje župe Dobranje – Bijeli Vir 1769. imalo je 143 stanovnika, 1869. god. 387, 1931. god. 610, 1953. god. 655, 1981. god. 441, a 2001. god. 336).

Neke osobitosti mjesnoga govora koje se ogledaju u antroponimiji
Dobranjski, kao i vidonjski, mjesni govor pripada slivanjsko-zažapskomu govornom tipu ijekavskih novoštokavskih govora[8]. Kako dobranjski mjesni govor dijeli većinu značajki s vidonjskim (usp. D. Vidović 2005: 151–153), ovdje donosim samo ono što je razlikovno. Koncentracija je ikavskih oblika nešto veća nego u Vidonjama zbog veće blizine ikavskih govora (Stípe, StZpān, Stipùrina[9] uz Šćépo, Šće"pān, Šćepùrina), ali se, zbog blizine Hercegovine i veće udaljenosti od mora, promjena m > n, osim u novije vrijeme u priblatskim zaseocima, gotovo i ne provodi. Jako je izraženo obezvučivanje završnoga suglasnika (Dòdik).Dobranjski govor samo iznimno čuva glas f (Fránac), a obično ga mijenja u p (Pìlip – uvijek neslužbeno) ili v (Vra!nka, Vrànuša – ti su oblici zabilježeni i kao službeni!). Prema podatcima iz matica nekoć je glas h morao biti frekventniji (u Stanju duša župe Dobranje 1859. – 1900. 14 je puta zabilježen oblik Mího, a svega dvaput Míjo; u Stanju duša 1997. zabilježen je, triput, samo oblik Míjo). Rezultati se treće jotacije ogledaju i u službenim (Néđo, Ne"đa) i u neslužbenim osobnim imenima (Će"tko, Śéto). Slabljenje suglasnika po napetosti razvidno je u izgovoru prezimena Medić – /Mélić/. U Dobranjama je također plodna tvorba hipokorističnih imena promjenom naglaska (ovdje dodajem primjer Pe"ra: Péra koji nisam zabilježio u Vidonjama) dok tragova tzv. dubrovačke sklonidbe u selu nema. Složena imena na -slav imaju naglasak na spojniku (Radòslav, Tomìslav, Višèslav).
Važno je napomenuti da postoje određene nacionalne razlike u naglašivanju pojedinih antroponima. Tako Hrvati obiteljski nadimak pravoslavne obitelji Arnaut izgovaraju Strížić, a sami Arnauti i neretvanski Srbi StrZžić (slično je i s ojkonimom Kljenak, zaseokom u Hrasnu, koji Srbi izgovaraju Kljènak, a Hrvati Klijénak). Postoji i razlika u izgovoru imena tvorenih s pomoću sufiksa -eta (Hrvati izgovaraju Mìleta, Mòmeta, Màrkota, a Srbi MZleta, Mo"meta, Ma"rkota). Naglasne se razlike protežu i na jedan dio pridjeva i aktivni particip preterita II. (u Hrvata je očuvana naglasna paradigma c: su!h-súha-su!ho-su!!hi, dra!g-drága-dra!gi; zva"o-zvála-zva!lo-zva!li; kod Srba je analogijom došlo do prebacivanja u naglasnu paradigmu b gdje je samo oblik muškoga roda obilježen silaznim naglaskom)[10]. U mjesnim govorima Dobranja i Vidonja nalazimo i šćakavske tragove (šća!p, zvížđat), a važan je i podatak da je današnji dobranjski zaselak Bobovište u dokumentu iz 1589. zabilježen u množinskom obliku sa šćakavskim izgovorom (Bobovischia). Do danas je pak očuvana iskonska kračina na sufiksu -išće/-ište (Bòbovište, MlYnište, Rèpište). Dijalektna je slika u Neretvanskoj dolini nekoć očito bila drukčija, a donekle ju je moguće rekonstruirati na temelju nekih arhaičnijih crta mjesnih govora.
Silazni su naglasci u sredini riječi sačuvani samo u nekim toponimima nastalima od antroponima (Vera"juša, Meda"ruša, Dobro!vo, Kod zele"nīkā).


DOBRANJSKA ANTROPONIMIJA

Od patronima prema prezimenima
Razvoj imenske formule u Dobranjama možemo u kontinuitetu pratiti tek od osamostaljivanja župe 1769., no začetci se poprezimenjavanja pridjevaka na neretvanskom i istočnohercegovačkom prostoru mogu smjestiti mnogo ranije. Onomastička literatura kao važan datum u nastajanju prezimena navodi zatvaranje Velikih vijeća u dalmatinskim gradovima koncem 13. i početkom 14. st. nakon čega su pridjevci postali nezamjenjivi i nasljedni (usp. Šimunović 1985: 290 – 292). Među osobama neretvanskoga podrijetla primljenim u dubrovačko građanstvo spominju se 1347. Branko Dobravčić, sin Tvrdislava (Brancho fillius Turdislaui Dobraucich),1350. Kranko Bogojević (Crancus Bogoeuich) i Stojislav Mirojević (Stoyslauus Miroeuich), 1356. Andrija Gojslavić (Andreas Goislauich), 1382. Dragoslav Tvrdenović (Dragoslauus Thuerdenouich),1392. Vukša Didalić (Vochsa Didalic), 1397. Vučin Gojslavić (Volcin Goysalich), 1399. Vukac Ostojić,Pribislav Radončić (Pribislaus Radoncich)1407. Božitko Dapković (Bositicho Dapchouich), Vladoje Meditić (Vladoye Meditich), Raič (Raichus) i Radič Milošević (Milousseuich), Milovan Pribilović (Millouan P(ri)bilouich); s oznakom podrijetla Slivno spominje se 1395. Radin Butković (Radin Butchouich), 1396. Dobrovolj Pribilović; s oznakom podrijetla Brštanik (današnji Opuzen) 1392. Petar Ostojić (Petrus Hostoich) i Bratoš Lupković (Bratos Lupcouich); s oznakom podrijetla Dobranje 1398. Radan Gojčinić (Radan Goyzinich).[11] Ovdje je, dakako, proces poprezimenjavanja vezan za Dubrovnik i njegovu administraciju. U Zažablju (i Zahumlju općenito) u to doba možemo govoriti tek o naznakama razvoja razmjerno postojanih pridjevaka koji su se isprva širili na velikaše, a tek kasnije i na običan puk. U prvoj fazi (kojoj pripadaju spomenuti novi građani Dubrovačke Republike) čini se da su još u pitanju patronimi.
Razmjerno postojane pridjevke zacijelo su na neretvanskom i donjohercegovačkom području imali Ostojići, koji se spominju i u Gabeli 1428. (Mandić 2003: 449), a u Vidonje i Gradac po predaji su pristigli još prije turskog vremena. Obradovići, koji su živjeli na potezu od Popova preko Dubrava do Zažablja, spominju se još od 13. st. (usp. D. Vidović 2005: 160). U Dobranjama ili u neposrednoj blizini još su za turske okupacije živjeli Miloševići (između Glušaca i Žarkovića postoji lokalitet Mìloševića gre"b), Stipurinovići, Maslaći (Novakovići), Rodini (po tradiciji su od Šimraka[12], koji se spominju davne 1433.; Puljić 1995: 56), Žarkovići, Sankovići (po njima je nazvan zaselak Sankovići[13], a Toma Sanković spominje se kao posjednik u vidonjskom zaseoku Goračići 1702.; M. Vidović 1998: 494), a vjerojatno i Bulumi i Veraje koji se ne spominju u dokumentima, ali slove kao starosjedioci. U selu postoji predaja o islamiziranim turskim podanicima Bojčićima (koji podrijetlo vode od
(nastaviti će se)

[1] Zaseoci Krčevine, Medarevine, Obšivačeva Glavica i Spile, iako danas pripadaju župi Dobranje-Bijeli Vir, obrađeni su pod Vidonjama jer su župi Vidonje pripadali sve do 1963. i jer u njima žive obitelji koje su se uglavnom doselile iz drugih vidonjskih zaseoka.

[2] Sivrić, doduše, drži da je riječ o Dobrovu, gradačkom zaseoku, no kako uz ime Dobrani stoji i napomena «s područja Neretve» (a i zbog činjenice da se u starijim dokumentima današnje Dobrovo nazivlje Dobrohovo ili Dobrahovo) nema dvojbe da je riječ o Dobranjama. Sivrićevo otkriće ovoga dokumenta i točna ubifikacija zemljopisnog objekta od strane autora ovoga članka pomakli su prvi spomen Dobranja gotovo dvjesta godina u prošlost.

[3] Na ovome mjestu zahvaljujem ispitanicima Dragi (1946.) i Vinku Bulumu (1927.), koji su mi dali vrlo vrijedne podatke o dobranjskome stanovništvu i toponimiji, te Tomislavu Plećašu, Stanislavu Vukorepu i Ivici Puljiću na pomoći u terenskome radu.

[4] Usp. Puljić 1995: 66.

[5] Vla"s je danas pogrdno ime za Hercegovca u Neretvi, a u Donjoj Hercegovini Hrvati Vlasima pogrdno nazivlju Srbe. Zabilježio sam i podatak da stanovnici Graca kod Makarske koji žive ispod Jadranske magistrale Vlajima zovu Gračane iznad magistrale, a svi Gračani (i oni ispod i oni iznad magistrale) Vlasima zovu Hercegovce.

[6] O jednom zanimljivom pogledu na vlaški identitet vidi u Botica 2005.

[7] Velika ili Velja Vas spominje se u dokumentima od 1388. do 1466. (Filipović, Mićević 1959: 46), a u Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovine 1475. – 1477. zabilježeno je naselje Velivaš. Lokalitet na mjestu staroga naselja danas se nazivlje Ve"ljā Sèla. Ovo je dosad jedina potvrda prisutnosti apelativa vas 'selo' u istočnoj Hercegovini pa je ovaj podatak značajan i za hrvatsku onomastiku uopće.

[8] Govorima u međurječju Neretve i Rijeke dubrovačke bavio se Senahid Halilović, a akcentološki osvrt na govore Dobranja i Vidonja bit će iznesene u članku Accentual Alternations in Neo-Štokavian Ijekavian dialects of Neretvanska krajina (u tisku).

[9] Zanimljiva je pojava da se danas ikavski oblici smatraju prestižnijima i u uporabi su u komunikaciji izvan sela. U selu su, pak, pogotovo kod starijega stanovništva, hiperijekavski oblici sasvim obični.

[10] O naglasnim paradigmama u slavenskim jezicima općenito vidi Kapović Kratak uvod u slavensku akcentuaciju.

[11] Izvor podataka mi je Sivrić 2004.

[12] Prezime Šimrak izvodi se od albanskoga 'sv. Marko'.

[13] Zabilježio sam i predaju da je mjesto dobilo ime po muslimanu Stankovcu/Stankoviću koji je ondje stanovao, no čini se da je tu spoj pučke etimologija (Stankovića je bilo u Trebinji) i predaje (o poturicama od kojih su otkupljivane kuće u Dobranjama), kako to već biva, posve izmijenio činjenice.

izvor