NATO thread

[Monolith]

15.000 potpisa za referendum o NATO-u

To je brojka nakon prvoga dana akcije, a ako se skupi 10 posto potpisa ukupnog biračkog tijela, Sanader je obećao da će se raspisati referendum o pristupanju Hrvatske NATO-savezu.

Inicijativu da se raspiše referendum o pristupanju Hrvatske NATO-savezu, prvog dana akcije podržalo je 15.000 građana, priopćila je udruga Odbor za referendum o NATO-u.

"Već u subotu, prvog dana akcije, zabilježili smo velik interes i odaziv, te je prikupljeno 15.000 potpisa. Odbor je zadovoljan takvim početkom akcije, pogotovo zato jer je prikupljanje prvoga dana obavljano tek na polovini predviđenih mjesta", ističe glasnogovornik Aleksandar Hatzivelkos.

Dodaje da je na više upisnih mjesta Odbor nije mogao zaprimiti potpise nekoliko stotina građana, koji sa sobom nisu imali ili nisu znali svoj matični broj građana.

Stoga pozivaju građane da prije potpisivanja potraže svoj matični broj građana, koji se nalazi na starijim dokumentima - osobnim iskaznicama, zdravstvenim iskaznicama, vozačkim dozvolama i domovnicama, ili da svoj matični broj građana zatraže u policijskoj upravi.

Prvoga dana, zahtjev su svojim potpisom podržale i mnoge javne osobe, ističu u Odboru i dodaju da od ponedjeljka započinju s prikupljanjem potpisa na svim za to predviđenim mjestima, čiji su popis objavili na svojoj internetskoj stranici Odluka narodu » NATO na referendum
Udruga planira sakupiti 10 posto potpisa ukupnog biračkog tijela kako bi Hrvatski sabor, prema ustavnim odredbama, prisilili na raspisivanje referenduma.

Premijer Ivo Sanader izjavio je medijima da će u tom slučaju Vlada, koja smatra da za ulazak u NATO nije potreban referendum, poštivati ustavnu odredbu i raspisati referendum.

Dodao je kako zadnje ankete pokazuju da raste potpora građana za ulazak u NATO te da sada iznosi oko 70 posto.

U Odboru ističu da nisu ni za, niti protiv ulaska Hrvatske u NATO, već smatraju kako se građani imaju pravo o tom pitanju izjasniti na referendumu.

Hina|Net.hr 30.03.2008.

izvor

Komentari? Ja idem sutra potpisati.

[Monolith]

Zanimljiv pogled na NATO savez i ponašanje hrvatskih političara:
http://www.h-alter.org/tekst/reci-ne-nato-u!/7979#hot

[Marulus]

Ja se u načelu ne slažem s njihovom koncepcijom, nije dovoljno radikalna. Trebalo bi biti: "Ne treba ulaziti u NATO", a ne: "Treba referendum za NATO."

Na referendumu bi čak taj NATO i mogao proći. Nikad ne znaš za kakvim bi se subliminalnim sugestijama ljudi mogli povesti. Neke stvari jednostavno ne treba ni stavljati na referendum.

Tako: NE NATO!

A ne: DA REFERENDUMU ZA NATO!

[Monolith]

Originally Posted by Marulus

Tako: NE NATO!

A ne: DA REFERENDUMU ZA NATO!

Slažem se, naravno.

Ali mislim da je referendum jedina nada da se nešto može promijeniti, kad ga se vladajući političari već tako boje.

[Monolith]

Trinaest lažnih razloga za NATO

U kontekstu medijske marginalizacije i domaće političke inertnosti, broj od 124.000 onih koji su iskazali svoju volju protiv ulaska u NATO nipošto ne predstavlja politički neuspjeh.

Akcija prikupljanja potpisa birača uz zahtjev da se o ulasku Hrvatske u Sjevernoatlantski pakt odluči referendumom nije, uz dane resurse i zakonske okvire, mogla domašiti traženih oko 450.000 potpisa.

Bezobrazluk ministra Branka Vukelića, po kojem to dokazuje da je većina protiv referenduma, jedva da treba komentirati; osim što su, odjednom, ankete javnog mnijenja nevažne (jer pokazuju samo 70 % podrške referendumu, dočim su dovoljne kada pokazuju da – mada u nižem postotku – većina trenutno prihvaća ulazak u NATO), voljeli bismo vidjeti dotičnog gospodina da s toliko novca, volontera i medijske šutnje koliko su imali aktivisti za referendum pokuša prikupiti potpise u korist NATO-a.

Vjerojatno bi mu čak i izlazak pred splitski sud lakše pao. Brojka nedostatna za zakonski minimum, dakako, ne znači da pokretači i potpisnici nisu u pravu.

Stvari u koje bi hrvatska ulaskom u NATO bila uvučena toliko su krupne i zamršene da definitivno pripadaju u pitanja koja se tiču njene neovisnosti i suverenosti, za koja važi referendumsko odlučivanje.

Ta je činjenica, međutim, zamagljena opstrukcijom ikakve javne rasprave (u ozbiljnom smislu, u kojem se za prijedlog javno iznesu razlozi, u javnosti se čuju i eventualni proturazlozi, te se može koliko-toliko racionalno formirati neka politička volja), koja pokazuje da postupanje političke i dijela akademske elite slijedi tipičan hegemonijski obrazac, po kojem uopće ne mora argumentirati svoje opredjeljenje.

O tome govori i slabost razloga "za" koje se na jedvite jade dade prikupiti iz javnih istupa pobornika novog blokovskog svrstavanja.

0. kontekst
Sjevernoatlantski pakt je prije gotovo 60 godina bio osnovan zbog vojne opasnosti Sovjetskog Saveza. SSSR je potom formirao svoj pandan zapadnom bloku, i započela je 40-godišnja igra međusobnog zastrašivanja sredstvima sve masovnijeg uništavanja.

Nakon četiri decenija sovjetski se režim urušio, skupa sa svojim imperijem. Ideolozi NATO-a pohitali su to protumačiti kao svoju pobjedu, premda je vojna komponenta kolapsa komunističkih režima bila tek sporedna.

Bio je to početak dugog niza izmišljanja razloga za nastavak djelovanja zapadnog vojnog saveza.

Evo sad razlogā zbog kojih bi NATO navodno trebalo i dalje održavati, razvijati i širiti:

1. NATO je jedino sredstvo djelotvorne međunarodne akcije demokratskih država i najuspješnija međunarodna asocijacija dosad.
Moguće - ali djelotvorne za što i uspješna u čemu? Ako članice i jesu demokratske (premda, vidjet ćemo, ne sve i ne uvijek), to još ne znači da međunarodno promiču demokraciju i djeluju na demokratski način.

Članice NATO-a imaju liberalno-demokratske i koliko-toliko socijalne vrednote za kućnu upotrebu, a prema vani, osobito one s najsnažnijim kapitalističkim privredama, imaju interese – za pristup energentima, sirovinama, tržištima, jeftinom zemljištu, vodi i radnoj snazi, te dakako za kontrolu stabilnosti svih tih uvjeta.

Intervencije u trećim zemljama legitimiraju se unutarnjom demokracijom većine država članica, ali uspješnima su se pokazale u nečem drugome, a ne u uspostavljanju slobode i demokracije u svijetu.

K tome, vodeće članice NATO-a opstruiraju jedinu međunarodnu organizaciju koja bi mogla biti legitiman mehanizam međunarodnog djelovanja - Ujedinjene Nacije.

2. NATO štiti od novih prijetnji sigurnosti: međunarodnog terorizma, organiziranog kriminala...
Te nove prijetnje su (1) dijelom proizvod samog NATO-a odnosno njegovih najjačih članica, a (2) po svojoj naravi takve da jedan vojni (pa ni vojno-politički) savez nema nikakvog značenja u njihovu suzbijanju.

1. Terorizam je u problematiku svjetske sigurnosti na velika vrata inauguriran nizom napada na trupe i predstavništva SAD po islamskom svijetu i u samim Sjedinjenim Državama (znamenitog 11. septembra 2001.). Niz napada na trupe i institucije najmoćnije zemlje svijeta je propagandno promoviran u "međunarodni": nikada nije pronađena nikakva međunarodna sila u pozadini tih napada.

To da su se oslobodilačke, gerilske, pa i terorističke organizacije međusobno povezivale, pomagale i umrežavale stara je stvar, od PLO-a do IRA-e; međunarodni terorizam al pari državama, pa i cijelom savezu, naprosto je političko-medijski konstrukt, kojim se interes jedne države predstavlja kao univerzalan problem.

2. Kada je to vojska suzbila ikakav terorizam (ili organiziran kriminal i slične stvari, na koje se također pozivaju proroci novih sigurnosnih prijetnji)? Čime bi, dakle, jedan vojni (pa nek’ je uz to i politički i kakav hoće) savez doista bio lijek protiv toga? Po redu veličine i načinu djelovanja terorizam, organizirani kriminal i slične "prijetnje" djeluju sub-državno, pa makar to činile i prekogranično i usmjereno na državne simbole i/ili institucije. Adekvatan su odgovor policijske mjere i metode, dopunjene određenim obavještajnim aktivnostima.

Iz nastojanja da se sve to ipak iskoristi kao opravdanje određene državne i međudržavne politike, tim se pojavama pripisuje i državna komponenta, tj. konstrukcija o prijetnjama se projicira na određene države (Afganistan, Irak, nadalje po potrebi Sirija, Iran, ...) kao one koje terorizmu i organiziranom kriminalu pružaju bazu, toleriraju ih, ili su naprosto neuspjele kao države – jer ne obavljaju policijske funkcije za zapadni svijet.

Time se otvara igralište za vojne akcije, i zaista se dobiva međunarodna nestabilnost, od čitavih se zemalja stvara prostor za terorizam, te je opravdanje za vojnu alijansu uspješno priskrbljeno.

3. NATO pomaže stavljanju nacionalnih armija pod demokratsku civilnu kontrolu
To je eventualno moglo djelovati u nekim postkomunističkim zemljama, u kojima je novim vlastima trebao oslonac za demontažu vojnih hijerarhija formiranih pod ideologijskim i političkim utjecajem propalog suprotnog bloka. Ali nije u Turskoj i neće u Hrvatskoj, u kojoj je vojska uspostavljana ne iz neke komunističke armije, nego nasuprot njoj.

K tome, Hrvatska je vojska bila i ostala pod i te kakvom civilnom kontrolom, koju su prije svega personificirali Tuđman i Šušak. To što ta politička kontrola nije bila demokratska, niti u duhu liberalne politike, NATO-u nikada nije smetalo.

Štoviše, uključivanje zemlje u nadnacionalnu vojnu asocijaciju - kompliciranije procedure, više aktera, više izgovora za političare da prikrivaju osnove i tokove odlučivanja, slabija preglednost – pojačava postojeće slabosti demokratske civilne kontrole nad vojskom: netransparentne odluke, nad-određene sigurnosne procjene kao njihovo opravdanje, manjkavu inspekciju okoliša, javnih nabava itd.

Upravo aktualno petljanje i muljanje vodećih domaćih političara već o samom odlučivanju o ulasku u NATO, pa čak i o tome bi li se moralo raspisati referendum da je ispunjen ustavni uvjet o zahtjevu 10% biračkog tijela, pokazuje što nas čeka ako Hrvatska uđe u NATO: ono na što pristanu u tijelima zajedničkog odlučivanja hrvatski će političari prikazivati domaćoj javnosti upakirano - u dijelovima, iskrivljeno, kako bi se prikrile prave posljedice.

4. NATO ne donosi obavezu slanja naših momaka u svjetska krizna žarišta
To je zapravo podlo sročen argument, koji prikriva da bi međunarodna obaveza sudjelovanja u čuvanju mira trebala postojati, ali ne kroz vojni savez jedne posebne grupacije, nego na osnovi univerzalnog legitimiteta i pravila Ujedinjenih Nacija.

Članice NATO-a čine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje su najodgovornije za to što je UN onemogućen u toj funkciji, što, dakako, dobro dođe kao "dokaz" da se bez NATO-a ne može riješiti nijedan slučaj teškog međunarodnog sukoba.

To što članstvo u NATO-u ne povlači takvu obavezu muzika je za hrvatske uši, jer to je bio jedan od najčešćih razloga protivljenja ulasku Hrvatske u alijansu. Stoga ne treba žaliti zbog smanjenja postotka protivnika – barem onih koji su bili motivirani tim sebičnim razlogom. Jesu li se i u jesen i zimu 1991. protivili tome da druge zemlje pošalju svoje dečke da dođu to stop the war in Croatia?

Stvar je, međutim, u tome što NATO-ova navodna superiorna efikasnost u međunarodnim operacijama prikriva zbiljski nedostatak primjerenog međunarodnog mehanizma uspostavljanja i održavanja mira.

U Bosni i Hercegovini, NATO je čekao više od tri godine, da bi se na kraju pokazalo kako se čekalo da se suprotne strane dovoljno iscrpe te, uz par završnih udara po Srbima, budu spremne za pregovore u kojima će se u nedogled zamrznuti teritorijalno-politički rezultati ratne podjele.

Na Kosovu NATO nije ušao kopnenim trupama da zaštiti ljude tamo gdje se događalo stvarno nasilje, nego je komotno, na daljinsko upravljanje, lupao po pozadinskim ciljevima u Srbiji, bez obzira na to što je famozna kirurška preciznost svaki čas pogađala i civile, a predmet zaštite je dotle proživljavao masovno ubijanje i izbjeglištvo.

Ruanda mu je posve promakla, a u Darfuru se čeka – što? Kompromis s interesima Kine? O dosadašnjim rezultatima intervencija u Afganistanu i Iraku, gdje je NATO pasivno gledao što čini njegova vodeća članica, da bi se potom na mala vrata ipak uključio, ne treba ni govoriti: dovoljno je pogledati samo učestalost ubijanja prije i poslije intervencije.

Ukratko, NATO svoju demokratsko-spasilačku ulogu glumi onda kada je to njegovim vodećim članicama u interesu, i glumi je prilično loše.

5. NATO doprinosi demokraciji svojih članica
Dovoljno je pogledati samo jednu zemlju pa da se vidi koliko stvarno vrijedi taj argument: Tursku. Ona je sve od Atatürkovih reformi pod nekom vrsti puzećeg vojnog udara.

Oni koji turski slučaj smatraju izuzetkom (zbog graničnog položaja prema nekadašnjem Sovjetskom Savezu) trebali bi objasniti kako se onda u NATO-u, i to kao zemlja-suosnivačica, našao i Portugal, pod diktatorskim režimom, i bez ikakva geostrategijskog izgovora. Zaključak je jednostavan: Sjevernoatlantskom vojnom savezu potrebno je da pokrije određena područja, a narav unutrašnjeg režima je drugorazredna, sve dok je taj režim politički saveznik.

Rušenje Caetanove (Salazarov nasljednik) diktature u Portugalu uslijedilo je dugo nakon ulaska u NATO, a da taj savez nije ničim pridonio ovom prevratu.

6. NATO doprinosi demokratizaciji u svijetu
Demokraciju se, kako pokazuju svi mogući slučajevi od Južne Amerike, preko srednje i istočne Evrope, do Afrike i Azije, kao niti liberalnu vladavina prava, ionako ne može izvoziti.

Može se podržati vlastitu evoluciju različitih društava prema oblicima koji iziskuju demokraciju i vladavinu prava, ali se politički i pravni obrasci ne daju transferirati, a pogotovu ne nametati vojnom silom.

I zemlje članice NATO-a, treba to priznati, tu su mnogo učinile - ali ne kao članice tog vojnog saveza, nego kao izvori raznih vrsta političke, obrazovne i ekonomske potpore, te podrške autonomnim akterima u društvima u postkomunističkoj ili postautoritarnoj transformaciji.

Pogleda li se već spomenuti primjer Turske, vidjet će se da je postupnom oslobađanju od autoritarne dominacije vojske – s kojom je NATO decenijima mirno živio - pridonijela politika koju se često omalovažava kao meku i neodlučnu – politika Europske Unije i njenih uvjeta za članstvo.

Ono gdje bi, u nedostatku boljega, i NATO-va vojna sila bila od koristi bilo bi zaustavljanje masovnog kršenja ljudskih prava putem ratnog ili quasi-ratnog terora. NATO, međutim, to ne čini ako nije u igri neki poseban politički interes.

Poznata je, uostalom, duga tradicija politika sile i interesa njegove vodeće članice (SAD), u kojoj su ljudska prava figurirala samo kao jedno od sredstava ideologijsko-političkog ratovanja.

Zbog toga se – i uz relativnu impotenciju ostalih članica za vanjsku politiku koja traži primjenu sile (pacificiranje ratnih sukoba i masovnog nasilja) - ne može očekivati da se NATO zaista angažira tamo gdje najviše treba kako bi se spriječilo masovno nasilje.

Mnogi će diktatori i dalje uživati učinke znamenite izreke F. D. Roosevelta o nikaragvanskom diktatoru Somosi: he may be a son of a bitch, but he is our son of a bitch.

7. NATO olakšava pristup Europskoj Uniji
Nema nikakve potvrde za tu tvrdnju. Dapače, nekoliko zemalja članica EU (Finska, Švedska, Irska, Austrija) nisu članice NATO-a niti to kane postati (a članica NATO-a Norveška odbija članstvo u Uniji). Moglo bi se prigovoriti da su to sve stare članice (premda su neke u Uniju ušle decenijima nakon njenog osnivanja).

No, niti članice iz najnovijeg vala, Malta i Cipar, nisu u NATO-u, a Malta je, dapače, i napustila partnerstvo za mir, a da to njenom članstvu nije nimalo naštetilo.

8. NATO i svjetski mir
Ovako zamašna tema zaslužuje koju riječ više: Mogućnosti globalnog sukoba dadu se zamisliti - ali to ne znači da bi u njemu trebalo biti na jednoj strani, odnosno da bi Hrvatska ili bilo koja druga zemlja trebala biti u bloku sa Sjedinjenim Državama.

Uzmemo li ipak, više fantastički nego hipotetski, da do sukoba velesila i dođe, on bi prije svega bio svojevrsna obnova hladnog rata, ovaj put u trojnom postavu (s Kinom kao novom partnericom uz SAD i Rusiju), i tu članstvo nekakve Hrvatske u nekakvom vojnom savezu ne znači ništa za ovu zemlju, kao što ni nekadašnjoj Jugoslaviji u najmanju ruku nije štetila njena nesvrstanost.

U odnosu na ovu regiju, špekulira se (i vrlo malo dokazuje) o prisutnosti Rusije na Balkanu kroz bliskost sa Srbijom, ali ni traga o tome da bi ta prisutnost imala vojnu komponentu i predstavljala sigurnosnu prijetnju.

Štoviše, interesi Rusije su ponajviše vezani uz ono iz čega ta država u najvećoj mjeri crpi ekonomsku i političku snagu – ovisnost Evrope o njenim fosilnim gorivima, te sljedstveno uz nesmetan pristup evropskom tržištu; vojni konflikt je sve prije nego pogodan za takve interese. K tome, i kada bi taj sukob došao u vruću fazu - bi li bilo više koristi ili štete od bivanja predziđem zapadnog saveza?

U nekoj science-fiction zamisli o tom sukobu, zemlje na liniji fronte – Hrvatska i Srbija – bile bi ili poprište najvećeg razaranja, ili permanentni vojni logor u kojem bi civilne ekonomske aktivnosti poput turizma, inovativnih usluga i ostalih blagodati civilizacije bile na dugi rok suspendirane.

Uostalom, koje bi se sve metode rabile u takvim sukobima ostaje otvoreno. Nedavni prijedlog petorice visoko rangiranih penzioniranih generala o usvajanju "prvog nuklearnog udara" kao prihvatljive metode može se olako otpraviti kao nešto što nije poteklo iz NATO-vih oficijelnih struktura, niti se službeno razmatra kao opcija, ali ostaje činjenica da su ti ljudi donedavno bili u najvišim krugovima donošenja vojnih odluka i da se NATO nije javno ogradio od takve mogućnosti.

NATO-vi advokati će brzo dodati kako taj prijedlog nije uvršten na dnevni red nedavnog summita u Bukureštu, niti je uopće bio predmet oficijelnog razmatranja. No, znajući da nema vojne strategije bez tajnih planova, nemamo razloga za miran san.

Međutim, valja napomenuti da je taj prijedlog, čak i uza svu odioznost njegove ratoborne logike, daleko pošteniji od hrvatskih načina zagovaranja NATO-a: on prvo iznosi aktualne prijetnje i opasnosti (kako ih njegovi autori vide), potom nastoji pokazati po čemu postojeće obrambene i sigurnosne institucije nisu dorasle tim prijetnjama, pa iz toga izvode razloge za svoj prijedlog. Za razliku od hrvatskih zagovornika NATO-a, koji polaze od toga da treba ući u taj savez, pa tek potom izvlače svoje slabašne razloge.

9. nema NATO baza
Da, nema baza koje formalno pripadaju NATO-u. Postoje samo domaće baze dane na korištenje NATO-u. Što bi, s oproštenjem, rekli Splićani – nije govno, nego se posra' pas.

Iskustva zemalja-članica s takvim bazama pokazuju da one ili neki njihovi značajni dijelovi postaju s vremenom potpuno nedostupne domaćoj civilnoj kontroli. Problem se otkrije tak kad izbiju teške i zadugo nepopravljive štete, poput zagađenja lokalnih vodonosnika.

10. nema NATO trupa, nego nacije slobodno odlučuju o angažmanu trupa
I opet formalno točno. Trupe kojima raspolaže NATO dolaze iz nacionalnih armija. Ali, zemlje članice nemaju samo različite interese, nego i različitu težinu. Pored Sjedinjenih Država, kao neprijeporno dominantne države, postoji i neformalna liga A, koju čine zemlje čije privrede imaju i krupne investicije u trećim zemljama te stoga i ekonomske interese i úloge u eventualnim konfliktnim područjima, koje mogu nešto profitirati od vojnih intervencija.

A postoje i zemlje iz lige B, koje, s jedne strane, ne mogu imati udjela u dobitima međunarodnih intervencija, a s druge će još zadugo biti bar dijelom ovisne o potporama razvijenijih, pa će im se, bez obzira na formalni konsenzus odlučivanja u NATO-u (koji, usput rečeno, nije metoda demokratskog odlučivanja), moći "zavrtati ruke" i nametati poželjne odluke. Dovoljno je usporediti držanje zemalja iz stare i nove Evrope (u terminima donedavnog američkog rat(obor)nog ministra Rumsfelda) u odnosu na dosadašnje intervencije.

Ova dva razloga – o bazama i trupama koje jesu/nisu NATO-ve – izvrsan su primjer poznate taktike cijepljenja javnosti protiv nepoželjnih shvaćanja: Ako se ne želi da javnost usvoji neželjeno gledište, propagandisti sami puste u optjecaj njegovu razblaženu (to će reći, simplificiranu i namjerno glupavo sročenu) verziju, pa onda lako poentiraju protiv njega.

11. NATO pruža kolektivnu zaštitu
S time se politički manipulira. SAD su teroristički udar 11. rujna 2001. proglasile ratnim napadom i tražile aktiviranje odredbe o kolektivnoj obrani, a samo je nevoljkost evropskih članica – a ne očevidna lažnost same tvrdnje – spriječila da to ne postane casus belli.

Turska pak zaštitu nije dobila kada ju je tražila zbog mogućih raketnih represalija Iraka uoči američkog napada. Ako se i na te odluke primjenjuje konsenzus, bilo tko može opstruirati kolektivnu obranu, što baš nije neko jamstvo sigurnosti.

Ako se pak (faktički, iza zavjese) ne odlučuje konsenzusom, ostaje ili većinsko odlučivanje ili pritisak jačih na slabije, pa onda članice ipak mogu biti uvučene u rat protiv volje svojih demokratskih tijela. Ukoliko pak i u tome prevladavaju kojekakvi partikularni interesi – gdje je onda uopće ta kolektivna obrana, ako bi ikada zaista bila potrebna?

12. NATO donosi ekonomske koristi – jeftiniju obranu i strane investicije
Glede obrane – da, ako se procjene obrambenih troškova nacije prave po maksimalističkoj - uglavnom ideologijski i iracionalno pravdanoj – projekciji prijetećih opasnosti.

Izborom kolektivne obrane kroz NATO nacija se fiksira upravo uz opciju po kojoj je vojna sila bitan faktor sigurnosti, dakle opciju maksimalne potencijalne konfrontacije, i zamrzava vojne troškove na najmanje 2% BDP-a, samo što navodno ekonomizira troškovima u sprezi s drugim članicama.

Odriče se drugih, realističnih i daleko jeftinijih, a dugoročno i daleko sigurnijih opcija, kao što su uzajamno smanjivanje prijetnji među susjedima, do, u konačnici, uzajamno kontrolirane demilitarizacije.

K tome, podvrgava se nadnacionalnim sigurnosnim procjenama i strategijama, pa poput Slovenije plaća za zaštitu zračnog prostora, a da nitko ne zna od kojih i čijih ugroza (austrijskih? mađarskih? ili možda hrvatskih, premda je Hrvatska, eto, NATO-u prihvatljiva kao članica?).

S druge strane, tko će doista štititi nacionalni zračni prostor od preletā avionā s otetim ljudima koje će i bez optužnice, i bez istrage, i bez pravosudnog postupka u nekoj evropskoj ili trećesvjetskoj ekspozituri američkih mučionica cijediti dok ne priznaju da su teroristi?

Još je bolji argument kako članstvo u NATO-u i njegova sigurnost čine zemlju privlačnijom za strane investicije. Već se više od 10 godina procjenjuje krediti rejting Hrvatske, konkurentnost njenog tržišta i uvjetā poslovanja na njemu – i od 1990-ih godina nikada nije ukazano na to da bi zapreku priljevu stranog kapitala predstavljala vojna nesigurnost.

Ali je zato nađeno obilje drugih razloga da strane investicije zaobiđu Hrvatsku, od opstruktivne i koruptivne birokratiziranosti postupaka, pa do toga da su hrvatski partneri nepouzdani platiše, jer je to prije svega i sama hrvatska država.

NATO, eto, nije samo povod za niz prozirnih laži, nego već i prije stupanja Hrvatske u nj služi i za prikrivanje zbiljskih svinjarija, koje s vojno shvaćenim prijetnjama i sigurnošću blage veze nemaju.

13. protivnici NATO-a ne nude alternativu
Još jedan prljav argument: Pobornici NATO-a nikada se nisu potrudili pokazati da postoji problem kojemu treba naći rješenje, pa bi se, ako to nije NATO, protivnici, kao, morali potruditi oko nekog drugog rješenja.

Koliko god pobornici vrdali s "novim licem" Sjevernoatlantskog saveza, nitko ne osporava da je to (i) vojni savez, a njegov vojni karakter nije tek jedna od sastavnica, nego njegova bit. Uklonite ono vojno, i od NATO-a ostaje tek simbolika. Prema tome, ako nam je NATO potreban kao rješenje nekog problema, to bi valjda bio problem koji se sastoji u vojnim i njima srodnim ugrozama.

Gdje su one? Gdje su kompetentne analize eventualnih opasnosti koje prijete Hrvatskoj? Umjesto toga, dobivamo više-manje konstantno dramatiziranje političkog cirkusa u susjedstvu, pri čemu su sve susjedne i obližnje zemlje osim Srbije ili u NATO-u ili pod međunarodnom kontrolom, ili neutralne.

O Srbiji pak nema niti jedne ozbiljne vojno-političke analize koja bi pokazala koji su prevladavajući sigurnosno relevantni politički interesi i snage, koje su njihove orijentacije i moguća djelovanja, a koji odnosi s vanjskim okruženjem, te konačno, konkretno, koliki su srbijanski vojni efektivi i izgledni načini njihove upotrebe.

Opće stručne analize bolje je i ne spominjati. Osim knjižice Vlatka Cvrtile, koji se je jedini potrudio dati razloge za i protiv (premda i sam nekritički preuzima neke polazne zasade iz NATO tabora), teško je razlučiti akademsku publicistiku od kurentne Vladine komunikacijske strategije; i u jednoj i u drugoj uzimaju se kao polazište postavke koje bi tek trebalo dokazati, a izričaj se svodi na čak i prilično nemušto prepisivanje i prepričavanje NATO-vih dokumenata za javnost.

Začinjeno, dakako, ponavljanjem priča o međunarodnim opasnostima koje nam prijete, te dijeljenjem lekcija domaćoj javnosti kako nije informirana.

Ukratko, protivnici NATO-a nude i te kakvu alternativu: demilitarizaciju načina mišljenja i pristupa međunarodnoj i regionalnoj politici.


Tekst je preuzet sa ZaMirZine-a.


Srđan Dvornik 08.05.2008.

izvor

[Monolith]

Hrvatska i NATO – troškovi obrane

Jesu li predstavnici vlasti znali da analizama koje su predviđale smanjenje troškova za obranu nakon ulaska u NATO zapravo smišljeno obmanjuju javnost? Piše: Zvonimir Mahečić.

Uvod
Dobivanje pozivnice za pristupanje u NATO vlast može s pravom tretirati kao krunu njenih napora usmjerenih između ostalog i na uvjeravanje javnosti da se radi o potezu korisnom za cijelo društvo koji će imati svoje značajne političke, sigurnosne, društvene, financijske i ekonomske posljedice.

Veliki dio tih uvjeravanja bazirao se na procjenama da bi Hrvatska trošila preveliki dio svog proračuna u slučaju da ostane izvan NATO i da se sigurnost zemlje i njenih građana mora bazirati na onome što su službeni predstavnici vlasti nazvali konceptom individualne obrane.

U tom smislu ne jednom su izražene tvrdnje da će ulaskom u NATO i prelaskom na kolektivni koncept sigurnosti i obrane troškovi društva za obranu biti značajno smanjeni.

Sumnje koje su u javnosti i medijima izražavali predstavnici različitih nezavisnih udruga, autori i analitičari različitih profila (spomenut ću poimenično samo neke – Bosanac, Cvijanović, Tabak – bez namjere za iscrpnim navođenjem svih ostalih komentara u tiskanim i elektronskim medijima, stručnim časopisima, web portalima i sl.), sudeći barem po reakcijama, vlast nije shvatila ozbiljno i nije se pretjerano potrudila ponuditi argumentirane odgovore na njih.

Upravo zato jedno pitanje koje do sada nije bilo detaljno razrađeno i često spominjano dobiva na važnosti, a to je: jesu li predstavnici vlasti svoje tvrdnje iznosili u dobroj vjeri ili su znali da različitim analizama koje su predviđale smanjenje troškova za obranu nakon ulaska u NATO zapravo smišljeno i planirano obmanjuju javnost?

Kretanje Vojnog proračuna od kraja Domovinskog rata
U nastojanju dolaska do odgovara na gore postavljeno pitanje razmotrit ćemo kretanje Vojnog proračuna od kraja Domovinskog rata i dostupne ključne dokumente koje reguliraju ovo pitanje.

Kroničari događanja na vojnom i obrambenom području sjećaju se da je Vojni proračun od kraja Domovinskog rata imao silazni trend.

Izrazito visoka vojna potrošnja, diktirana zahtjevima vođenja obrambenog rata bila je od 1997. pa sve do 2004. značajno smanjena (Tablica 1.).

Hipotetsko, ali vrlo zanimljivo pitanje jest procjena kako bi se Vojni proračun dalje kretao na temelju stvarnih brojki iz ovog perioda.

Ovo je zanimljivo stoga jer može predstavljati prvu točku usporedbe s kasnijim događanjima i službenim tvrdnjama povezanim s planiranim kretanjem Vojnog proračuna. U odgovoru na ovo pitanje pomoći će nam službeni dokumenti MORH-a (SPO i DPR) koje ćemo citirati kasnije.

Uzimajući u obzir u tim dokumentima utvrđenu potrebu podizanja Vojnog proračuna na 2% GDP-a i predviđeni stabilni porast GDP-a, Vojni proračun do 2015. mogao se kretati približno okvirima vidljivim iz Dijagrama 1.

Iz tog dijagrama je uočljivo da je nakon stabiliziranja Vojnog proračuna u razdoblju 2001.-2002., došlo do njegovog daljnjeg pada 2003. i dostizanja najniže točke 2004. i 2005. Ovaj pad je teško logički objasniti, iako je potrebno imati u vidu da je upravo tih godina jedan manji dio proračuna za obrambene namjene bio vođen na proračunu Ministarstva financija.

Zanimljivost ovog dijagrama jest u tome što pokazuje da bi Vojni proračun od 2002. koji bi rastao približno u skladu s povećanjem GDP-a praktično dostigao razinu gore spomenute projekcije Vojnog proračuna i da bi pri tome bila izbjegnuta rupa u Vojnom proračunu koja je nastala od 2002. do 2007.

Vojni proračun i Strategijski pregled obrane
Dolaskom koalicijske šestorke na vlast, tijekom 2002. i 2003. doneseni su ključni strategijski dokumenti – Strategija nacionalne sigurnosti, Strategija obrane i Vojna strategija.

Budući da su ovi dokumenti rekli malo ili ništa, a i to na krajnje uopćen način, o budućem razvoju financiranja obrane i OSRH, očekivalo se da će sljedeći dokument razriješiti neke dileme. Taj dokument bio je Strategijski pregled obrane usvojen 2005.

SPO je konstatirao da će dinamika dostizanja sposobnosti OSRH ovisiti o mogućnostima Republike Hrvatske da za provedbu reforme obrane izdvoji sredstva u iznosu značajno većem od projicirane veličine od 1,84-1,87% GDP-a.

To je procijenjeno posebice značajnim jer se u narednom srednjoročnom razdoblju očekivalo odvijanje većina u SPO-u predloženih reformskih aktivnosti. One su uključivale ostvarivanje potrebne razine interoperabilnosti kao i zamjenu dotrajalih i zastarjelih borbenih sustava i opreme.

Nadalje je konstatirano da iako se potreba osiguranja obrambenog proračuna na razini iznad 2% BDP-a nameće kao zaključak, SPO ne inzistira na takvom proračunu, jer postoji svijest o ekonomskoj i političkoj stvarnosti u Republici Hrvatskoj, te je navedeno da postoje i drugi načini za ostvarivanje tih ciljeva osim povećanja Vojnog proračuna.

Stručnjaci, kako u tako i izvan sustava OSRH, koji su pratili kretanje obrambenih reformi imali su osjećaj de se pitanje izjašnjavanja i zauzimanja jasnog političkog stava o daljnjem razvoju OSRH odugovlači i prebacuje kao vrući krumpir iz ruke u ruku.

Interpolirajući krajnje razvodnjene stavove SPO-a, uzimajući u obzir potrebu podizanja Vojnog proračuna na 2% GDP-a, pa i više, predviđeni stabilni porast GDP-a te iznos Vojnog proračuna za 2005. kao polazište, Vojni proračun do 2015. mogao se kretati približno u okvirima vidljivim iz Dijagrama 2.

Vojni proračuni i Dugoročni plan razvoja
Dugoročni plan razvoja OSRH 2006.-2015., usvojen od strane Hrvatskog sabora u srpnju 2006., konačno je bio dokument koji je definirao parametre razvoja OSRH, a time i kretanja Vojnog proračuna.

Njegove pretpostavke su kao i kod SPO-a Vojni proračun u iznosu od 2% GDP uz stabilni porast GDP. Pri njegovoj izradi i projekcijama korišteni su podaci Državnog zavoda za statistiku, Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2006. – 2008. godine Ministarstva financija, Upute za izradu državnog proračuna Republike Hrvatske za razdoblje 2006. – 2008. Ministarstva financija, kao i preporuke Ekonomskog instituta, Zagreb.

Prosječna stopa realnog rasta GDP-a za razdoblje 2006. – 2010. predviđena je na razini 4,1% godišnje, a 4,0% godišnje za razdoblje 2011. – 2015. Ovi podaci služili su kao temelj i za kasniju izradu niže spomenutih dviju simulacija.

Primjenom ovih parametara na Vojni proračun MORH je utvrdio predviđene obrambene troškove za razdoblje 2006. do 2015. Rezultate ovog predviđanja možemo vidjeti u Dijagramu 2.

Iz dijagrama možemo vidjeti da su razlike između troškova predviđenih DPR-om i troškova koje smo projicirali na temelju postavki SPO minimalne te se do 2015. ova dva proračuna praktično izjednačuju. Isto tako vidljivo je da se ove dvije grupe podataka do 2015. razlikuju od naše polazne projekcije za približnih 7%

Da nije bilo neobjašnjive rupe u Vojnom proračunu u razdoblju 2003. do 2007. vrlo je vjerojatno da bi projekcija Vojnog proračuna u skladu s SPO, DPR-om predviđeni Vojni proračun i projekcija na faktično stanje Vojnog proračuna s početka teksta bile praktično identične.

'Simulacije' MORH-a iz 2006. i 2007.
Tijekom 2006. već su se zahuktale pripreme MORH-a i OSRH za ulazak u NATO, a narasla su i očekivanja s obzirom na sve veću izvjesnost dobivanja pozivnice za ulazak. Ključni problem u to vrijeme bila je javna potpora.

Pokrenute su aktivnosti koje su trebale podići razinu podrške građana ulasku u NATO. MORH je u to vrijeme izradio prvu od svojih dviju Simulacija troškova individualne obrane.

O njima je već bilo dosta pisano u medijima i na web portalima tako da ovdje uglavnom nećemo ponavljati ono što je već rečeno. (Upućujemo na analize Vladimira Cvijanovića i Igora Tabaka objavljene na Net.hr portalu.)

Ovim dokumentom pokušalo se potvrditi prvenstveno financijske prednosti ulaska Republike Hrvatske u NATO kroz smanjenu razinu potrošnje za obrambene potrebe. Usporedba troškova obrane predviđenih ovom simulacijom i do sada utvrđenih troškova obrane vidljiva je iz Dijagrama 3.

Iz ovog je dijagrama vidljivo da je simulacija troškova obrane u slučaju primjene koncepta kolektivne obrane zapravo preuzeta procjena troškova obrane utvrđena DPR-om, što u simulaciji jasno i piše.

Isto tako vidljivo je da procjena troškova obrane u slučaju individualne obrane nadmašuje sve ostale procjene troškova za 2 do 2,5 milijuna Kuna godišnje.

Simulacija je razlikovala dvije inačice troškova vezano uz mogućnost financiranja određenih obrambenih potreba kreditiranjem ili bez njega.

Ne treba ni reći da je građanima to potpuno nevažna točka razlikovanja visine izdvajanja za obrambene potrebe zemlje, a da iritantni pristup zaokruživanju istih brojki u različitim tablicama čas na viši čas na niži iznos izaziva dodatno nepovjerenje u ozbiljni pristupa poslu autora simulacija.

Ovom simulacijom predviđeno je da bi visina obrambenih troškova individualne obrane za promatrano vremensko razdoblje 2006.-2015u. u prosjeku trebala iznositi 2,54% GDP-a, a troškovi kolektivne obrane za isto vremensko razdoblje 1,91% GDP-a.

Vidljivo je također da je simulacija troškova individualne obrane do 2013.-2014. praktično dosegla razinu visine Vojnog proračuna u prvim poratnim godinama.

Iako je prethodna simulacija iz 2006. bila uglavnom uspješno zatajena javnosti i struci, u srpnju 2007. pojavila se još jedna simulacija.

Svemu što je do sada rečeno o ovim simulacijama od strane različitih analitičara treba dodati da se radi o dokumentima MORH-a, najvišeg upravljačkog tijela obrambenog sustava, koji imaju sveukupno 18 (osamnaest) stranica, od čega približno dvije trećine prostora zauzimaju tablice dok sam analitički tekst čini približno 6 stranica(?!).

No za razliku od prve simulacije, u simulaciji iz 2007. dvije analizirane inačice odjednom više nisu imale veze s mogućnošću kreditiranja programa već s porastom troškova osoblja, ili prevedeno na obični jezik, s porastom plaća vojnika.

Povećanje broja osoblja na 56.923 DVO do 2015., što je uzeto kao jedan od ključnih parametra izračuna potrebne visine izdvajanja za obranu, je potpuni nonsens jer toliki broj djelatnih vojnih osoba Hrvatska, ako me pamćenje služi, nije imala niti za vrijeme Domovinskog rata.

Iz takvog pristupa proizišli su upravo nevjerojatni iznosi koje je moguće usporediti s ostalim procjenama navedenim u ovom tekstu u Dijagramu 4. Ovako izračunati troškovi obrane udjelom u GDP-u i apsolutnim iznosima praktično se približavaju razinama izdvajanja za obranu tijekom Domovinskog rata kada su se zemlja i društvo borili za slobodu i opstanak.

Medijska ofenziva
Da nije bilo potrebe za promidžbom pogodnosti ulaska u NATO ove simulacije bi najvjerojatnije ostale nepoznate javnosti. Međutim, u drugoj polovici 2007. došlo je do pokretanja programa aktivnosti usmjerenih ka informiranju javnosti i povećanja podrške ulasku u NATO.

U tom trenutku nalazi ovih simulacija učinili su se pogodnim instrumentom za uvjeravanje građana u isplativost ulaska u NATO. I stoga, iako ove dvije simulacije nisu u cjelini stavljene na uvid struci i javnosti, neke financijske procjene ovih simulacija našle su put do medija.

Ponovo bez namjere za iscrpnim prikazom svih medijskih napisa koji su bili potaknuti informacijama iz ovih simulacija navest ćemo samo članke Ulazak u NATO Hrvatskoj donosi tri milijarde dolara uštede, Mile Franičević, Vjesnik, 7. rujna 2007., MORH skriva studiju o uštedi Hrvatske ako uđe u NATO?, Sanja Vukčević, Novi list, 21. studeni 2007., kao i knjigu NATO: Euroatlantska integracija, R. Vukadinović, L. Čehulić, D. Božinović, Topical, Zagreb, 2007.

Ova knjiga je posebno zanimljiva – ne samo zbog iznošenja nekih neobičnih stavova – jer su u jednom njenom poglavlju ekstenzivno korišteni nalazi ovih simulacija kao argumentacija u prilog ulasku u NATO.

Sve ove aktivnosti, praćene potpunim ignoriranjem stavova i mišljenja koji bi dovodili u pitanje tako optimistična financijska očekivanja, rezultirale su i određenim porastom javne potpore ulasku u NATO.

Vojni proračun za 2008. i projekcija do 2010.
Državni službenici, vojnici i svi koji rade u institucijama financiranim iz Državnog proračuna znaju da priprema prijedloga proračuna za iduću godinu obično počinje tijekom ljetnih mjeseci tekuće godine te da se prvi prijedlog proračuna cirkulira među ustrojbenim cjelinama krajem ljeta ili početkom jeseni.

Veliki dio aktivnosti navedenih u prethodna dva poglavlja vođen je manje-više paralelno u vremenu i prostoru s pripremama Vojnog proračuna za 2008. od strane dužnosnika, političara i vojnika koji su po logici stvari bili upoznati s izradom prijedloga proračuna za 2008.

Ovaj proračun i njemu pridružena projekcija proračuna do 2010. predviđaju utrošak 5,400 milijuna Kuna u 2008., 6,055 milijuna Kuna u 2009. i 7,105 milijuna Kuna u 2010., odnosno već do 2010. povećanje od 157% u odnosu na Vojni proračun iz 2007.

Ako bi se na taj proračun po službeno prihvaćenoj metodologiji dodala povećanja GDP-a to bi značilo da ćemo do 2015. trošiti 8,644 milijardi Kuna na Vojni proračun. Odnos Vojnog proračuna za 2008. i na njemu temeljenih projekcija s ostalim do sada navedenim projekcijama vidljiv je iz Dijagrama 5. i Tablice 2.

Postavlja se dakle logično pitanje. Jesu li stručnjaci, dužnosnici i političari koji su javnost uvjeravali u smanjenje troškova za obranu ulaskom u NATO znali da će već prva godina (2008.) za koju predlažu proračun predvidjeti iznos proračuna koji je simulacijama i DPR-om konceptom kolektivne obrane bio predviđen 2010? I je li zbog toga došlo do nagle izrade simulacije iz 2007. kao pokušaja ojačanja argumentacije za ulazak u NATO?

Zaključak
Projekcija iznosa obrambenih troškova već za 2010. (kao popratni materijal prijedloga Vojnog proračuna za 2008.) veća je nego iznos predviđenog porasta Vojnog proračuna u bilo kojoj godini do 2015. u sklopu MORH-ovih simulacija kolektivne obrane i predviđanja DPR-a, i to govori sve.

Ako postoji dilema jesu li političari i dužnosnici znali da obmanjuju javnost navedimo nekoliko elemenata koji tu dilemu mogu rasvijetliti.

Druga verzija simulacije nastala je najvjerojatnije kao nastojanje da se pojača efekt jer je netko tijekom pripremanja planova za proračun 2008. shvatio da je prva simulacija bila preblaga te da se iznosi koji će biti predloženi opasno približavaju onima predviđenim simulacijama troškova individualne obrane iz 2006. što se lijepo vidi iz Dijagrama 5.

Ne zaboravimo, izrada simulacije troškova individualne obrane iz 2007., program aktivnosti podizanja potpore javnosti za ulazak u NATO i izrada prijedloga Vojnog proračuna za 2008. tekli su manje više paralelno tijekom druge polovice 2007. i vodila ih je manje više ista grupa ljudi.

Dokaz da su znali što se događa je i predviđeni porast plaća od 13 posto u simulaciji iz 2007., a koji se upravo ovih dana realizirao odlukom Vlade.

Simulacija individualne obrane iz 2006. je nerealna i u potpunosti neargumentirana, a ona iz 2007. toliko fantastična da se nikako ne mogu uzeti kao ozbiljni pokazatelj troškova obrane u idućem razdoblju.

Niti jedna od njih ne predstavlja realnu procjenu troškova i polazište za izračunavanje eventualnih ušteda već samo imaginarnu procjenu čiji je jedini smisao servisiranje službene političke potrebe za "preokretanjem" stava javnosti.

Zaključak je jasan. U odnosu na jedine konkretne i dokazive podatke o razini obrambenih troškova Vojni proračun već je doživio značajno povećanje i to nikakva politička uvjeravanja ne mogu pobiti.

Brojke koje smo naveli, a koje uglavnom dolaze iz službenih krugova ili se baziraju na simulacijama za koje su korišteni parametri definirani od strane službenih institucija, govore da je usprkos zaklinjanja u smanjenje obrambenih troškova zapravo došlo već sada do njihovog značajnog povećanja.

U tome nema ništa sporno jer svatko tko je proveo malo vremena u ili blizu naših obrambenih i vojnih struktura zna da su one tijekom zadnjih desetak godina bile žalosno zanemarene u financijskom i svakom drugom pogledu.

Način na koji je postupila vlast samo je dodatno produbio nerazumijevanja u društvu, a niti među vojnicima nije podigao njen ugled. Veći dio javnost kao i sigurnosni i obrambeni stručnjaci, a naročito profesionalni vojnici i zaposlenicu u obrambenom sektoru cijenili bi da je službena politika zauzela drugačiji stav.

Taj stav trebao je biti: znamo da je vojska zanemarena, riješeni smo to promijeniti, odlučni smo podignuti razinu financiranja vojske kako zbog potreba aktivnosti u NATO tako i zbog podizanja razine životnog i radnog standarda vojnika te nećemo varati javnost i skupljati jeftine političke bodove podilazeći niskim strastima manjeg broja političara i građana koji bi vojsku najradije ukinuli.

Tablice i dijagrami

kliknite za veći prikaz
Tablica 1 Vojni proračun - 1996. do danas (u milijunima KN)


kliknite za veći prikaz
Tablica 2 Vojni proračun do 2015. temeljem različitih dokumenata i projekcija


kliknite za veći prikaz
Dijagram 1 Vojni proračun – stvarno stanje i projekcija


kliknite za veći prikaz
Dijagram 2 Projekcije Vojnog proračuna s obzirom na SPO i DPR


kliknite za veći prikaz
Dijagram 3 Usporedba troškova obrane s nalazima Simulacije iz 2006.


kliknite za veći prikaz
Dijagram 4 Usporedba troškova obrane s nalazima Simulacije iz 2007.


kliknite za veći prikaz
Dijagram 5 Troškovi obrane i Vojni proračun 2008.



Zvonimir Mahečić 12.05.2008.

izvor