Hrvatska domoljubna poezija

[Pandur]

A.G.Matoš

1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!



PRI SVETOM KRALJU

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!



KOD KUĆE

Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.

Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.

Propali dvori ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršića hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.

Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapće vasiona:
Harum farum larum hedervarum
Reliquiae reliquiarum!



19. SVIBNJA 1907

Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti dačka iznad glave sjala,
O, to nije, sanak, ludi sanak bio!

Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.

Ti u crkvu, jako prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti.
Ko četrdeset osme grozni su nam dani!

Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.



STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.



GNIJEZDO BEZ SOKOLA

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.


GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,

Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!



DOMOVINI IZ TUĐINE

Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, tamo, ah u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
Naše slave znamen pomlađeni
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.

Zbogom, oče, i ti, majko zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!

Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!

Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!

Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?

Dan će doći, oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!

[Pandur]

Fran Krsto Frankopan

SRIĆA DAJE KAJ MISAL ZE ZGAJE

Bisno jaše Horvatjanin junak
Priko polja viteškoga konja;
Na junaku perje risovina,
A na konju sprava pokovana.
Tu zasreti lipotom gospoju,
Koja cvitje i rožice brala,
Fijolice u nadra metala.
Al joj side junak govoriti:
Od Boga te dobra srića najde,
A od mene milo pozdravlenje.
Je l dopustak ruku celovati,
Ter u družbi cvitje pobirati?
Gospoja ga lipo pozdravila,
Da odsede, drago ponudila,
Sama sobom tiho govoreći:
Od kada se ja na svit porodih,
Ne bi junaka ki bi mi omilio,
Kaono sada neznan Horvatjanin.
Vred od konja junak odskočio,
Ter gospoji bilu ruku ljubi,
Proma nebu milo izdihuje:
Ajme meni, što se sad prigodi,
Od liposti sam se preminio,
Od dragosti srce pogubio.
Još govori lipotom gospoja:
Kamo si junak odputio,
Noćevati gdi si naminio?
Ako ti drago konak učiniti,
Oto su ti bili dvori moji;
Rada ću te va nje upeljati,
Vsu moguću službu iskazati.
Na to se je junak poklonio,
Na milošći lipo zahvalio:
Nisan vridan, lipotom gospojo,
Da ulizem u dvorove tvoje,
I poklonim ljubeznosti moje.
Aj odkud mi dobra srića dojde,
Tebe vidit, tebe poslužiti?
Vse sam gotov za te učiniti.
Cvitje beruć malo poštentahu,
A k večeru na dvor ušetjahu.
Što su bila drag govorenja,
A za njimi bolja pripećenja,
Lasno more vsaki upetiti,
Kak si znaju srca ugoditi.

[Pandur]

Pavao Ritter Vitezović


ODILJENJE SIGETSKO
http://www.ffzg.hr/infoz/dzs/html/Ritter.htm

[The Croat]

Thats great stuff man. Got any more?

[White Falcon]

Od Stoljeca Sedmog


Mislili su neki, vec nas nece biti.
Ni veselje svoje nisu znali kriti
Raselit nas triba da nas manje ima,
Nisu tu ni bili tad ce reci svima.
Nek tudinu grizu, roda znati nece
Bez jezika narod nema vise srece
Djeca roda povist nece znati
Potom svoj na svome nece bit Hrvati

• Tko na tvrdoj stini svoju povist pise,
  Tom ne moze nitko proslost da izbrise,
  Varaju se i ne misle tako
  Sto se krvlju brani, ne pusta se lako.
  Tko na tvrdoj stini svoju povist pise,
  Tom ne moze nitko proslost da izbrise,
  Mi smo tu odavna svi moraju znati
  To je nasa zemlja, tu zive Hrvati

Kroz vrimena gruba i kroz ljute boje
Branili smo casno mi ognjisce svoje
Cuvase nam preci ovu rodnu grudu
Nisu zbog slobode ginuli zaludu
Al' sad evo opet nova zora rudi,
Posli dugih lita Hrvatska se budi,
Tu na nasoj zemlji nas se barjak vije,
Crven bijeli plavi, vise se ne krije.

• Tko na tvrdoj stini svoju povist pise,
  Tom ne moze nitko proslost da izbrise,
  Varaju se i ne misle tako
  Sto se krvlju brani, ne pusta se lako.
  Tko na tvrdoj stini svoju povist pise,
  Tom ne moze nitko proslost da izbrise,
  Mi smo tu odavna svi moraju znati
  To je nasa zemlja, tu zive Hrvati

Na kamenu tvrdom o tom slova pisu,
"Od stoljeca sedmog tu Hrvati disu".

Dražen Žanko

[White Falcon]

"Rekoše nam: Vi ste uvijek bili roblje,
A pov'jest vaša nalik je na groblje,
na kome niti pravog križa nema:
Ponegdje ploca bez imena n´jema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vaših kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne dr'jemlju:
Pognojili su kao dubre zemlju
I nestade ih pustih...bez pomena!
Svu prošlost vašu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!
Da, to nam kažu.
A sve u meni na to klice: Lažu!
Iako nema raka, spomenika,
Zidina, ploca, pergamena, slika,
Ja ipak znam što bje, i kako bje.
Ne razasute na sve cetiri strane,
Vec u mom t'jelu leže ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo, iz koga nikoh,
Njivu što gradim putove što svikoh:
-Njih mrtvih ja sam živi spomenik!"

Vladimir Nazor

[Marcus Marulus]

Sveto tlo hrvatsko

+ YouTube Video

Tekst:

Stoljeća su prošla mnoga,
slobodno sad zboriš ti,
u Hrvatskoj zemlji živiš,
i sa tim se ponosiš.

E moj Franjo, svak' se klanjo,
svemu što si činio,
e Franina, k'o planina,
domovina i sveto tlo,
sveto tlo Hrvatsko.

Danas kažu protiv tebe,
riječi pune zavisti,
za života šutjeli su,
glasa nisu podigli.

E moj Franjo, svak' se klanjo,
svemu što si činio,
e Franina, k'o planina,
domovina i sveto tlo,
sveto tlo Hrvatsko.

E moj Frane, pamtim dane,
kad smo skupa bili mi,
prijatelj do prijatelja,
Hrvatsku smo branili.

Sveto tlo Hrvatsko, Hrvatsko,
sveto tlo Hrvatsko.

Podiglo se plavo more,
zaplakale sve su gore,
otkad tebe više nema,
ostala je uspomena.

E moj Frane, pamtim dane,
kad smo skupa bili mi,
prijatelj do prijatelja,
Hrvatsku smo branili.

E Franina k'o planina,
živio si ti za to,
e Franina k'o planina,
domovina i sveto tlo,
sveto tlo Hrvatsko.

M. Mihaljević - B. Mihaljević