OTAC DOMOVINE
Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.
Rodom iz Velikoga Žitnika u Lici, još kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin žitničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duševnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih šala po kojima je bio poznat u cijelome Žitniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz Široke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.
Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu - što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.
U domu Starčevića živjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj ženi, sa zanosom i vjernošću. Dakle, još u Žitniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem Šimom, gdje mu stric pruža svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, poštovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom višem stupnju od stričeva i steći sklonost prema književnosti. Od strica stječe i prve šire pojmove o narodu, njegovim težnjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome što je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom životu. Naime, stric Šime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim težnjama, protivnicima, o tome što je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.
Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.
Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doživljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome životu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno mišljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).
Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava - neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio "sveti cilj". On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran...
STARČEVIĆ
Piše: Filip LUKAS
Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.
Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.
Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života, koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima. Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači, da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak. Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je uspio.
Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.
Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci, koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja, socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika izgrađene dvije različite individualnosti.
Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.
Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.
Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.
Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.
Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka, poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem narodnom duhu stvoreno. Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.
Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.
Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost. Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti, Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama, koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih. Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi. Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još i gore, no što su postupale neslavenske države. Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih interesa.
Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.
Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!
Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".
Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku državu, što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda. Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti. Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih, naučnih, samo nekoliko redaka:
"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".
"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".
"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".
Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.
On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.
Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i nauka posvema su se poklapali. Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.
Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja, koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov program nije više program jedne stranke, već svih nas. Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga najvećega neimara i radnika u istoj osobi. Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka, što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio, da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva programa, a to je nezavisnost Hrvatske.
Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.
(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije održala. Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, izd. Pramatica, Zagreb, 1936.)
109. obljetnica smrti Ante Starčevića
Piše: Emil Čić
Zvono narodnog buđenja
Starčević se rodio 23. svibnja 1823. u Žitniku nedaleko od Gospića, od oca Jakova i majke Milice rođene Čorak iz Široke Kule, a preminuo je u tri sata u jutro 28. veljače, 1896. u svome Starčevićevu Domu u Zagrebu. U knjizi "Politika i sudbine" (Školska knjiga, Zagreb 1995.) književnik Dubravko Jelčić bavio se gotovo svim važnijim političarima, od Starčevića do Antuna i Stjepana Radića, dakle, svima onima koji su se razvijali pod Starčevićevim idejnim utjecajem. U toj knjizi od 247 stranica Jelčić je čak 63 stranice posvetio prikazu života i analizi rada ovog velikog hrvatskog sina rođenog u Lici. Možemo reći da se radi o vrlo iscrpnom prikazu Starčevićeva života.
Starčevićev razvoj
Otac Domovine svoj je značaj izgradio upravo u svom selu Žitniku. Ondje je u siromaštvu od roditelja naučio držati se tradicije poštenja i zadane riječi. Zadana riječ je njima, u tom ličkom selu, bila zakon, ondje se naučio živjeti u siromaštvu i skromnosti, pa nije čudo da se s političkim šikaniranjima i stiskama nepokolebljivo držao, a princip koji je u Hrvatskome Saboru branio bio je vezan uz riječ "zakon". Starčević bi se prije dao ubiti negoli što bi riječ i zakon pogazio, pa mu nije bilo teško niti u tamnici u okovima ležati, kada je branio istinu i pravdu. Najvažniji utjecaj na Antu, nakon njegova sela i škole u Klancu, imao je njegov stric pop Šime Starčević. Ovaj župnik u Karlobagu bio je već poznati pisac i jezikoslovac, te žestoki i ogorčeni protivnik Vuka Karađića, u doba kada je svratio u Žitnik da posjeti svoj rodni dom. Malom Anti tada je bilo trinaest godina, a susret sa stricem odlučio je o budućoj sudbini momka. "Pop Šime sjećao se s oduševljenjem svojih susreta i razgovora s maršalom Marmontom, guvernerom Ilirskih provincija, pa je svoje frankofilstvo (i frankofonstvo) prenio i na sinovca ..." (str. 12) I doista, u velikom broju Starčevićevih saborskih govora nalazimo navođenje mnoštva povijesnih primjera štovanja zakona u različitim povijesnim etapama Francuske. Francuska je Anti Starčeviću bila jedan od važnih uzora štovanja zakona prema vlastitome puku. Drugi primjer postala mu je kasnije i Engleska. Tada nije mogao znati da će Hrvatskoj upravo te zemlje postati neprijatelji veći i podmukliji i od same tadašnje Carevine Austrije. Godine 1839. Starčević dolazi i uči u zagrebačkoj gimnaziji. Ondje su mu prvi nadjenuli ime Vlah, a potom Stari, jer je po godinama bio stariji od ostalih učenika. Nadimak "Stari" odonda mu ostaje sve do smrti. U gimnaziji upoznaje Eugena Kvaternika, sina svoga profesora i zaštitnika, te mu Eugen ostaje prijateljem do svoje tragične smrti, a vjerujemo da ga je molitvom pratio i preko groba. Godine 1845. Starčević odlazi na peštansku bogosloviju, na poticaj i pod zaštitom biskupa senjskog Ožegovića. Starčević bi vjerojatno i postao svećenik, no jedan događaj odlučio je o budućem tijeku njegova života. Naime, po školskim praznicima 1846., posjetio je Stari svoj rodni kraj i ondje bio gost ondašnjeg župnika Skočilića. U župnikovoj rodnoj kući, u selu Klancu, bilo je proštenja, pa i prigoda da mladi klerik Ante porazgovori s ljudima. Ondje ugledao prizor koji ga potrese: u blizini vidio je čovjeka s obje odsječene ruke, sve do lakta. Kada se propitao o razlogu takva stanja, župnik mu ispriča da je vojna vlast Austrijanaca u Vojnoj krajini ovog čovjeka dva puta sudila da mu se sijeku ruke zato što je na sve strane, pa i samome caru u Beč, pisao o nepravdama što se Hrvatima ondje čine. To je Antu Starčevića tako pogodilo u dušu da se na jednoj svetoj misi Bogu zakle, tj. Božjem Sinu i Njegovoj Majci, "da će kroz cijeli život voditi borbu proti onoj Austriji, koja je na sinovima hrvatskoga naroda izvađala takova barbarstva: da će se boriti za sreću i prosvijetljenje svoga naroda ..." (str. 15) Tako Ante Starčević, nakon što je doktorirao filozofiju, napusti svečeništvo prije ređenja i uđe u političku arenu, u kojoj je zasigurno postigao onu svetost kojoj se nadao u svećeničkim haljama. Bio je, naime, jedan od rijetkih političara koji se držao svoje riječi, a djela mu nisu bila mimo Boga. Starčevićevi govori i politički i kulturološki spisi najrječitije govore o liku ovoga, s pravom nazvanog Oca Domovine.
Slavni govori
U knjizi "Ante Starčević" Hrvatske sveučilišne zaklade nalaze se svi najvažniji govori Oca Domovine, sve do tri godine prije njegove smrti. Sabrani govori su, u stvari, pretisak iz 1893.., što ga je prvi puta objavio Odbor kluba Stranke prava. Za ključne govore danas se drže tri govora izrečena u Hrvatskome Saboru 1861., 1866., i 1881., a Stranka prava dodala je kao zaključne govore u knjizi dva govora, i to od 01. lipnja 1879. o slobodi tiska i govor/odgovor odaslanstvu akademijske mladeži u Zagrebu, iz 1867. godine. Ova dva govora nalaze se na kraju knjige, premda kronološki ondje ne spadaju, što jasno govori da čine ključne i najznačajnije govore. Predgovor je tada bio nepotpisan, u ime Stranke prava, i ondje stoji jedna faktografska netočnost. Naime, ondje piše da se Stari "na Hrvatskome Saboru upoznao s Eugenom Kvaternikom ...". No, treba biti svjestan da u doba postojanja Austro-Ugarske Starčević nije smio previše isticati svoju trajnu povezanost s Kvaternikom, i to još od djetinjstva, jer je i onako bio promatran kao neprijatelj Austrije; Eugen Kvaternik digao je Rakovički ustanak, pa bi se Starog optuživalo da je i sam u tome sudjelovao, budući da Kvaternika zna još iz djetinjstva. Neprijatelj nije smio znati baš sve pojedinosti iz njihova života. Za kulturno-političku povijest Hrvatske bitno je to da je Starčević "...u svom govoru od 26. lipnja 1861. razvio načela Stranke prava, a tadašnji vlastodršci odmah razabraše tko je i što je Ante Starčević, pa im prva briga bijaše da ga maknu s bilježničtva riečke županije. Obtužiše ga da je županijskim predstavkami počinio zločin bunjenja. On je te predstavke morao sastavljati po svojoj službi, a županijska skupština jednoglasno ih je prihvatila. Kr. sudbeni stol u Zagrebu osudio je dra A. Starčevića radi bunjenja na tri mjeseca zatvora, na gubitak časti županijskog bilježnika i doktora filozofije. Stol sedmorice snizio je kaznu zatvora na jedan mjesec. Dr. A. Starčević odsjedio je taj mjesec g. 1863. u Zagrebu. ..." Tako je počela velika idejno-politička borba Oca Domovine, u kojoj je on postavio ideologiju utemeljenu na narodnom i povijesnom pravu Hrvata, i u kojoj je do pred kraj života zastupao narodne pravice u Saboru, koji je bio sve samo ne hrvatski. Naime, zastupnici u tom Saboru više su se brinuli za probitke Austrije ili Madžarske negoli za domaće probitke, pa su prijedlozi Stranke prava redovito bili preglasavani. Trebala je propasti Austro-Ugarska i nastati Jugoslavija da čitav narod shvati i sazrije za pravaške državotvorne ideje A. Starčevića.
Glas nezavisnosti
Državotvornost kao cilj i program postavio je Starčević u već spomenutom govoru 26. lipnja 1861. Povod mu je bila saborska sjednica od 17. lipnja te godine, na kojoj je počela rasprava o odnosu Kraljevine Hrvatske prema Kraljevini Ugarskoj. Svoj govor Starčević započinje riječima (str. 8/9):
"Gospodo! Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine naspram Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje mu drago strane, ja nikako ne mogu razabrati, da-li nam je onom zapovedju bezobraznia poruga namjenjena (...) Ja odgovaram, da mi Austriu za našeg međunarodnog sudca niti smo priznali, niti ćemo ikada priznati; odgovaram, da bi nam dražje bilo kada bi Austria sumnjala kod štibre (poreza) i tlačenja narodah, nego li njezino odnošenje naprama Rusii ili Francezkoj. Neodvisnos, samostalnost naroda pokažuje se nada sve nedvojbenom u izvršavanju onog najveličanstvenijeg prava, kojim si narod vladara izabire, i kojim narod proti drugim narodom vojuje. I nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. nije predložio otcem našim, neka svi idu dogovarati se s Ungarci, da-li će Hervati njega za kralja izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio otcem našim poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijeg pitanja, potverđenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili ......" (str. 12/13) Takvim tonom s austrijskom monarhijskom vlašću nikada nije razgovarao nitko. Spletke te vrste protiv Hrvatske nastojali su spriječiti Zrinski i Frankopani, no platili su to glavom. Sada, prvi puta u povijesti Hrvatske, jedan čovjek ima jasnu pravno-političku viziju. Vizija nezavisnosti Hrvatske temelji se na narodnim pravima, i on, Starčević, uložiti će čitav život da je ostvari. Dana 15. rujna 1887. ponavlja isti odnos između naroda i vladara utemeljen na francuskom uzoru: "Svi znamo, gospodo, prisegu koju su Aragoni polagali svojim vladarom. Ta prisega veli: Mi, kojih svaki vredi koliko ti vrediš, a svi skupa vredimo više, nego ti, mi tebi prisižemo vernost, ako budeš štovao naše sloboštine i povlastice, ako ne - ne ..." (str. 327) U Starčevićevim vizijama mi u državotvornosti nalazimo utemeljenu socijalnu viziju. Ako se vladar brine da njegovi podanici ne budu gladni i bosi, onda je dobar vladar i narod mu je dužan služiti. To više što ga je izabrao. No, ako je narod od vlasti zlostavljan, onda svi ugovori o vjernosti prestaju. Nedostatak nezavisnosti doveo je do nesmiljenog izrabljivanja hrvatskoga naroda od strane tuđina, koji nije imao osjećaja za njemu tuđe. Zato Starčević hrvatsku državu gleda kao okvir za ostvarenje narodnih, što znači i socijalnih prava. Narod posredstvom svojih najumnijih ljudi, u Saboru, sam rješava svoje probleme na najbolji mogući način. Svi drugi (stranci), koji se sa strane miješaju u narodne poslove - nepotrebni su, i rade za svoje dobro, a protiv narodnih interesa. O tome 4. rujna 1881 na Krasici kaže: "... Na štetu naroda ja nisam nikad tražio osebne probitke (..., str. 181) ... Moji prijatelji i ja nastojasmo i nastojimo, da nestane svih posredovateljah koje vam spomenuh, među našim narodom među našim kraljem, pa da sve javne poslove naše domovine rešavaju i uređuju sami naš narod kroz sabor i naš kralj (...) Branitelje ovog načela, nas bi u Englezskoj, držali za torye, za konzervativce, za muže nadasve oprezne i spore, kada se radi o znatnu menjanju zakonah ..." (str. 185, istakao E.Č.)
Dakle, kršćanska konzervativnost i pravednost bili su u uzor, a nacionalna država bila je vizija stvaranja preduvjeta za ostvarenje solidarnosti onih koji imaju zajedničke interese i iste običaje. Starčević i drugovi su, dakle, kroz javnu riječ, i silom neoborivih argumenata, učinili da njihovo zvono narodnog buđenja postane djelo narodnog otpora i konačnog oslobođenja.
Pravaški ideolog Filip Lukas
Nakon Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, pravaški ideolozi bili su još Josip Frank i njemu uz bok Izidor Kršnjavi, a liniju čistog pravaštva nakon njih preuzeo je Milan Šufflay da bi po smrti ovoga glavnu riječ dobio Filip Lukas (29.4.1871-26.2.1958). Ako bismo hrvatske ideologe promatrali kao stranačke suradnike, koji djeluju u parovima, tada bi Filip Lukas zajedno sa Šufflayem bio treči ideolog po redu, a nakon Šuflayeva ubojstva, Lukasa možemo promatrati kao usamljenog četvrtog i zasada posljednjeg priznatog pravaškog ideologa. Posljednji grandiozni pravaški ideolog Filip Lukas sredinom 1997 konačno je dobio objavljenu knjigu svojih radova pod naslovom "Hrvatska narodna samobitnost", a u izdanju zagrebačke izdavačke kuće "Dom i svijet", koja se bavi objavljivanjem zaboravljenih hrvatskih pravaša i hrvatskom poviješću. Knjiga je izbor najvažnijih tekstova prof.dr. Filipa Lukasa, svestranog pisca i sveučilišnog profesora na instituciji koja je danas prerasla u ekonomski fakultet. Na ovom malom prostoru moramo naglasiti da je Lukas bio predsjednik Matice hrvatske s najdužim stažem izabranog predsjednika od 1928-1945. Prestao je biti predsjednikom te institucije 6. svibnja 1945 kada je njegova i naša prva hrvatska država (u ovom stoljeću) NDH, doživjela slom i kada Lukas odlazi u emigraciju gdje 1958 i umire u Rimu. Objavljena knjiga sadrži 15 poglavlja Lukasovih izabranih spisa s naslovima "Jadran u geomorfološkom, klimatološkom i trgovačko gospodarstvenom pogledu", a to je tema gdje Lukas nastupa kao prvi hrvatski pravaški geopolitičar: ono što je Starčević o Hrvatskoj idejno zasupao to je Lukas na kulturno - znanstvenim primjerima pokazivao. Iduće poglavlje u tom smislu nosi naslov "Geografijska osnovica hrvatskog naroda", zatim "Naš narodni problem s geopolitičkog stajališta", Raspored stanovništva u Dalmaciji prema prirodnim i gospodarskim prilikama", nakon čega slijedi niz poglavlja u kojima Lukas tumači idološku osnovicu našeg književnika Augusta Šenoe pod naslovom "Hrvatski duh u Šenoe", zatim "Smjernice i elemente u razvoju hrvatskog naroda", što je nezaobilazno na liniji poglavlja "Dr. Ante Starčević". O tome kako su se plele spletke oko Hrvatske Lukas govori u članku "Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor", dok najutjecajnijeg engleskog čovjeka, anglo- i srbofila među protuhrvatskim političarima Tomaša Masaryka, razotkriva Lukas u spisu "Masaryk prema Hrvatima". Tu na samom početku članka postavlja Lukas pitanje zašto Masaryk ima ulicu u Zagrebu, da bi u daljnjem nastavku obrazložio da je to moguće zato jer 99% naroda ne zna tko su ljudi po kojima se ulice nazivaju i da bi nakon toga dokazivao kako je Masaryk bio ne samo srbofil, već se nadao i propasti Hrvata koje je mrzio. Zamislite, dakle, Trga Adolfa Hitlera usred Izraela! A mi to imamo u Zagrebu: Masarykovu ulicu. Koliko je to apsurdno shvatiti ćemo kada pročitamo ovu knjigu. Ostala poglavlja zovu se "Zašto je Dubrovnik velik", "Problem hrvatske kulture", "Bosna i Hercegovina u političkom pogledu", "Stogodišnja uloga Matice hrvatske u sklopu političke i kulturne povijesti hrvatskog naroda", te slijedi poglavlje " Da li je Jugoslavija nastala na temelju samoodređenja?". Na kraju knjige stoji poglavlje "Dragovoljnio sam trpio za slobodu moje Hrvatske", u stvari pismo koje je Lukas napisao u oči svoje smrti , a objavljeno je kao autonekrolog, neposredno po preminuću Lukasa. Ova knjiga je putokaz i temelj izvorne ideologije hrvatstva i predstavlja političko sveto pismo jednoga proroka Starčevićanstva: ako je Starčević bio Mojsije, Lukas mu je bio prorok Job. U velikim iskušenjima dragovoljno je trpio za slobodu svoje Hrvatske.
povratak
HRVATSKA DANAŠNJICA I ANTE STARČEVIĆ
(Uz 180. obljetnicu rođenja Oca Domovine)
Piše: Dubravko HORVATIĆ
Prihvativši sa zadovoljstvom i zahvalnošću poziv Hrvatskoga društva političkih zatvorenika da u Gospiću, u zavičaju Ante Starčevića, progovorim o Starčeviću u hrvatskoj današnjici, odnosno, o hrvatskoj današnjici i Anti Starčeviću, ponajprije mi je na pamet palo Starčevićevo štivo "Prizor iz života", objavljeno u "Nevenu" 1853., dakle, prije punih sto i pedeset godina. Već u prvoj rečenici toga putopisa - eseja Ante Starčević veli: "Kako se dojde novom cestom iz Karlovca put Senja do podnožja Kapele, svakoga putnika, a osobito Hervata, koji je barem nekoliko časaka vremena odkinuo, da namjesto da se od povoja do groba uči tuđe jezike, i uopće razviće duha tuđega, koji je, velim, namjesto toga, barem nekoliko časa prikazao svojoj domaćoj događajnici - takvoga čovjeka mora da na podnožju Kapele obuzmu nekakova osobita čuvstva".
Zamjetljivo je da se već na samom početku putopisa, u navedenoj rečenici, tridesetgodišnji Starčević očituje kao politik, etik i domoljub, koji ustaje protiv "duha tuđega", protiv tuđinštine, ksenomanije, koja je u doba Bachova apsolutizma, kada je to pisano i tiskano, prožimala sveukupno hrvatsko društvo, to više što je i službeni jezik u tome kratkotrajnom razdoblju bio njemački. No, uz to je, kao što svjedoče onodobni, pa i kasniji pisci, u građanstvu bila vrlo jaka germanofilija, štoviše, germanomanija, kao što je danas, u istom tom sloju, nazočna upravo bolesna anglofilija ili, točnije, amerikofilija, koja nedvojbeno poprima patološke oblike amerikomanije. Svjedoci smo činjenice da se "od povoja do groba uči tuđe jezike", kako Starčević kaže, te da engleski jezik na svakom koraku, poput prljave vode koja je provalila iz kloake, preplavljuje Hrvatsku, tako reći, od dječjih vrtića do staračkih domova, od črčkarija po zidovima (koje globalistički snobovi kolonijalnoga mentaliteta proglašavaju umjetnošću grafita, omalovažavajući tako istinska graditeljska umjetnička djela, koja grafiti nagrđuju), pa preko natpisa na trgovinama i naslova u novinama, do dalekovidničkih zaslona. Tuđinština je danas u svakoj pori hrvatskoga života, jer to nije samo pitanje jezika, nego i svega onoga što tuđi jezik sobom nosi. Globalizacija, koja je samo eufemizam za imperijalizam američke (kulturne) politike, iskazuje se ne samo u jeziku, ne samo u književnosti ili glazbi, nego i u načinu odijevanja i načinu prehrane (od traper odjeće do Mc Donald'sa), u upravo majmunskom oponašanju svega tuđega, pa se zato i svaka nastranost, koja dolazi sa Zapada, proglašava kulturnom stečevinom.
Nedavno, nema tome ni godinu dana, trenutni je ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, drug Šime Lučin, izjavio da su u Europi već dvadeset godina normalna pojava tzv. gay-parade (što bi se pučki reklo, veselice pedera i lezbača), pa da ih i mi trebamo imati, ako hoćemo "ući u Europu". Još je veću glupost, iako je to priličito teško, ipak izvalio trenutni predsjednik Republike Hrvatske, drug Stjepan Mesić, i to prigodom proslave 100. obljetnice Društva hrvatskih književnika u prostorijama toga Društva usred Zagreba, godine 2000., samodopadno rekavši da, kad uđemo u Europu, ne će biti ni nacionalnih književnosti, smatrajući to, u svojoj ograničenosti i primitivnosti, očito, nekakvim velikim dostignućem. Ta osoba, koja je 30. ožujka 1967. u Saboru SR Hrvatske kao zastupnik zahtijevala kazneni progon svih koji su glasovali za Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika, ne zna, naravno, da je jedna književnost - jedan jezik. Kao što je u gotovo njegovim svim izjavama posve uzaludno tražiti ikakvu logiku, tako ju je uzaludno tražiti i u navedenoj, te se zapitati - kojim bi to onda jezikom pisali ne samo hrvatski pisci, nego i francuski, talijanski, njemački itd., kad ne bi bilo (ili po njegovu, kada ne bude) nacionalnih književnosti? I dok Francuzi, Slovaci i Madžari imaju zakone o zaštiti francuskoga, slovačkoga i madžarskoga jezika (svojedobno je "Hrvatsko slovo" tiskalo u cijelosti i francuski i slovački zakon), zakone, na temelju kojih se izriču visoke novčane globe onima koji ne poštuju te jezike ili se o njih ogrješuju, u nas se izvorni hrvatski jezik potiskuje iz javne uporabe, proglašava ga se arhaičnim, čudačkim itd., a na račun još uvijek vladajućih srborusizama, te svakodnevno nadolazećih angloamerikanizama. Izabrana djela Ante Starčevića. Priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943.
Godine 1867. Ante Starčević je napisao: "Štokavštinom se služi većina naroda, s njome ne može se ni jedna sestra joj, ni čakavština, ni kajkavština usporediti. Ništa, dakle, drugo, nego držati se nje i kititi, poljepšavati i obogaćivati je također uresom njezinih obih sestara". No, toga se stajališta i naputka malo tko drži, nego se, protivno njemu, mehanički preuzima strano, angloameričko nazivlje. Ovdje valja napomenuti da se američki (kulturni) imperijalizam provodi uglavnom nenasilnim putovima, poput onih koje su u antici provodili Heleni: njihova je trgovina proširila prostor helenske kulture od Sicilije do Crnoga mora, bez ognja i mača, za razliku od rimske (kulturne) ekspanzije. Međutim, u nas ne samo nehrvatski i protuhrvatski vlastodršci i njihovi novinari, nego i mlaki i ljigavi oporbeni političari i novinari, često uspoređuju današnju Ameriku (tj. SAD) s Rimom. Starčević je 1878. u eseju "Grci, Rimljani, kršćani" pisao o Rimu ovako: "Vlastito ognjište bijaše Rimljaninu hram, u kojemu on štova duhe svojih starijih, bogove plemena… Na javnu mnijenju, na štovanju državljana, staja čast i opstanak Rimljana. Vjera sa krepošću bijaše kod Rimljana tako svezana, da ih jedna bez druge ne mogaše živiti ni propasti…
Rimljaninu prisega bijaše najveća svetinja…".
Može li se u takvom Rimu prepoznati današnja Amerika ili se pak može prepoznati u onome što Starčević naziva "grčtina", koja "ne podnosi slobodu, nego li razuzdanost ili sužanjstvo". Grci su trgovinom i darovima (sjetimo se, "Timeo Donaos et dona ferentes") širili svoj kulturni i životni prostor, kao danas Amerikanci i putem trgovine i putem raznih dobrotvornih zaklada (među kojima je Sorosova samo najrazvikanija), a tek su u skrajnjim slučajevima uzimali oružje u ruke, kao prigodom Trojanskoga rata, radi ekspanzije u Malu Aziju, isto kao danas Amerikanci, radi ekspanzije u prednju i središnju Aziju (Irak, Afganistan). Amerika se, prema tome, ni u kojemu slučaju, ne može uspoređivati s Rimom, koji je bio duboko ćudoredan sve do dekadentnoga carskoga razdoblja. Charles de Gaulle, koji se usprotivio američkom prijedlogu da sve postrojbe NATO-a nose američke odore, rekavši da ne može zamisliti francuskoga radnika, ratara i ribara u tuđinskoj uniformi, Charles de Gaulle, koji se zgražao nad američkim nemoralom, nad činjenicom da su, nakon Nürnberškoga procesa objesili njemačkoga feldmaršala Wilhelma Keitela, s kojim su prije toga potpisali ugovor o primirju i kapitulaciju, taj veliki Charles de Gaulle rekao je jednom prigodom da "Amerika je Kartaga, kojoj nije suprotstavljen Rim". Tu današnju Kartagu, Ameriku, u kojoj, kao i u antičkoj Kartagi, vladaju banke, droge i istospolni brakovi, ističu nam kao uzor nastojeći ju slijediti i u nastranostima, nehrvatski i protuhrvatski vlastodršci, ali tobožnji hrvatski opozicionari, gurajući se, u tzv. euroatlantske integracije (koje su samo krinka za angloameričku hegemoniju), odnosno, gurajući u njih hrvatsku zemlju i narod Hrvata. Starčević je 1867. napisao ove riječi, koje bi, da je danas živ, zasigurno ponovio. Ili, drugim riječima, Starčević je tada, prije stoljeće i četvrt, progovorio o našoj hrvatskoj današnjici: "Cijepaju narod na toliko stranakah, koliko ima tuđinacah, od kojih se oni čemu nadaju. Naučeni živjeti samo iz spletakah, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se šta poštena uče, niti što koristna po narod i domovinu rade. Pomoću izvanjskih neprijateljah, oni zasukuju narod i kažu u njihovo ime da sam Hervat nije zato da svoj kruh reže, nego da mu ga drugi mora rezati i dijeliti. To oni uče narod dok… svaki čovjek pod suncem voli biti svojim gospodarom, nego tuđim slugom. Kad ne mogu sami dospjeti, da narod u tomu duhu truju, oni zovu na pomoć smeće svih narodah: obtrpaše inostranci Hrvatsku, svaki nam se barbar izdaje za autoritet, mi smo pod skrbništvom barbarah, mi smo tuđinci u našoj domovini, i rijetki nas se usuđuje reći da smo Hrvati".
Imajući na umu ove lucidne i nada sve aktualne Starčevićeve misli, zapitajmo se što se nama Hrvatima ulaskom u te "euroatlantske integracije" može dogoditi? Prije svega, poznato je da su članice - utemeljiteljice Europske unije već odavno zaključile da će uvijek postojati raskorak u razvitku, pa tako i u životnom standardu, između onih država, koje su tu zajednicu osnovale i onih, koje poslije, naknadno, njihovom milošću u nju uđu. Nadalje, Republika Hrvatska, iako još nije članica "euroatlantskih integracija", već ima negativnih iskustava s njima, koja se ili umanjuju ili prešućuju: primjerice, seljaci su u Baranji uzgojili, na zahtjev nizozemskih uvoznika i prema standardima Europske zajednice, tone i tone poljodjelskih proizvoda, prethodno uništivši sve što je već bilo zasađeno i zasijano, a kada je trebalo te proizvode otkupiti, uvoznik je pilatski oprao ruke, rekavši da ne zadovoljavaju njegove standarde, iako su ih zadovoljavali. Što se zapravo dogodilo? Hrvatski poljodjelski proizvodi bili su samo pričuva za slučaj da njihovi vlastiti proizvodi ne uspiju. No, s obzirom da su njihovi vlastiti proizvodi uspjeli, hrvatski su seljaci mogli svoje proizvode baciti u smeće, ili, u najboljem slučaju, upotrijebiti kao gnojivo. Isto tako, Republika Hrvatska morala se odreći velikoga brodograđevnog posla za iranskoga naručitelja u lipnju prošle godine, a pod pritiskom SAD-a, tj. tzv. međunarodne zajednice, jer Iran je pod nekim vrstama sankcija, pa su taj posao preuzeli francuski brodograditelji, iako je, ponavljam, Iran pod nekim vrstama sankcija. Tako su Francuzi dobili posao s Iranom za 12 milijuna dolara, a Hrvati za kompenzaciju posao s Amerikancima za 3 milijuna dolara. Jasno, hrvatski vlastodršci, tj. angloameričke sluge s Markova trga i s Pantovčaka nisu zbog toga ni prosvjedovali, a kamoli da bi poduprli hrvatske brodograditelje. Opravdanje za posvemašnju poslušnost prema tzv. međunarodnoj zajednici, tj. međunarodnom kapitalu multinacionalnih korporacija, koje upravljaju Hrvatskom, uključujući i pasju poslušnost i udvornost haaškom sudištu, navodna je bojazan od sankcija, kojom vlastodršci stalno straše lakovjerni hrvatski narod. (Uzgred, o toj je hrvatskoj lakovjernosti Starčević jezgrovito rekao: "Mi Hervati imamo dvije narodne mane: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine"). No, glede sankcija kojih se narod boji toliko, koliko i bezglavo čezne za EU, treba reći da vrlo ozbiljni, nepotkupljivi i neovisni hrvatski ekonomisti i gospodarstvenici drže da bi sankcije bile za današnju Hrvatsku zapravo spas: iskorištavajući ono što imamo, oslonivši se sami na sebe, na rad, a ne na mešetarenje, snizili bismo nezaposlenost (oko 24% pučanstva), dok bi se možebitnim ulaskom u EU ona još povećala, jer bi jeftinija radna snaga od naše (a to su Jugoslaveni, Albanci, Rumunji, pa čak i Kinezi) dobila prednost. I u tom slučaju, sadit će se, sijati i općenito proizvoditi ono što je potrebno euroatlantskoj međunarodnoj zajednici, a ne nama samima, kao u drugoj polovici 40-ih godina, kada su Hrvati u Hercegovini, umjesto žitarica, uljarica i duhana, po beogradsko-moskovskom nalogu, morali uzgajati pamuk. A što se pak tiče ulaska u NATO, htio bih vidjeti Hrvata, koji bi želio da mu unuk, sin ili on sâm pogine u Afganistanu, Iraku, negdje u Aziji ili na nekom budućem, možebitnom južnoameričkom ratištu. Uostalom, i nedavno slanje hrvatskih vojnih redarstvenika u Afganistan protivno je članku 7. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi: "Oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet i neovisnost i brane njenu teritorijalnu cjelovitost".
Iako smo postali već imuni na političarske nesuvislosti, besmislice i smicalice, ipak pretpostavljam da nam ni Mesić, ni Račan, ni Sanader, pa ni drugarica Antunović ne će tvrditi da se Kabul nalazi u Hrvatskoj, iako neki od navedenih (zna se, koji) besramno pristaju uz tezu da angloameričko sustavno ubijanje iračkoga pučanstva donosi "slobodu Iraku". A što se pak kršenja hrvatskoga Ustava tiče, ono je postalo već dijelom vlastodržačkoga folklora od 3. siječnja 2000. nadalje: dostatno je reći da je Ivica Račan, predsjednik vlade Republike Hrvatske, mešetareći hrvatskim teritorijem u Savudrijskoj vali, kolaborirajući sa svojim slovenskim partijskim drugovima (ne kažem - bivšima, jer se sve komunističke stranke na području bivše jugotvorevine zovu SDP), neprijeporno izigrao Ustav Republike Hrvatske, što je kažnjiv čin, jer članak 8. našega Ustava izričito kaže: "Granice se Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Sabora Republike Hrvatske". Dakle, zbog evidentnoga kršenja ustavnih odredaba, kada bi Republika Hrvatska bila pravna država, moralo bi biti suđeno predsjedniku države Mesiću, predsjedniku vlade Račanu, njihovom slugi Tomčiću i čitavoj njihovoj izdajičkoj kliki, a ne hrvatskim junacima na čelu s generalom bojnikom Mirkom Norcem.
Ante Starčević je jednom prilikom napisao da "Machiavelli izvadi iz povijesti preznamenito načelo: propade prorok, koji ne ima oružja". Upravo zato da bi propao prorok, a to je u ovom slučaju hrvatska državotvorna misao, oživotvorena u Hrvatskoj vojsci, Stjepan Mesić nasilno je umirovio pod kraj rujna 2000. sedam hrvatskih generala, te ih od tada zajedno sa svojim domovinskim suradnicima i sa svojim inozemnim gazdama, pošto-poto želi onemogućiti tjeralicama, uhićenjima, robijama i lažima. Ordinarnu je laž izrekao taj tragikomični slugan, rekavši, odmah nakon njihova umirovljenja, da su oni ratovali u zagrebačkoj gostionici "Trnjanka", a ne na bojišnicama. Pa je li general bojnik Ivan Korade izgubio ruku u "Trnjanki" ili na južnom bojištu? Nadalje, i Mesić i njegova Vesna Pusić, kao i drugi pripadnici te crvene i orjunaške kamarile, neprestano lažu, govoreći o ulozi Hrvatske vojske u Hercegovini i Bosni, ne spominjući nikada ni jednom jedinom riječju sporazume našega pokojnoga Predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića o ulasku Hrvatske vojske na teritorij tadašnje Federacije BiH, sporazume koji su potpisani u Splitu 10. travnja 1992. i 22. srpnja 1995. A kada je pak o tjeralicama, uhićenjima, suđenjima, presudama i robijama riječ, onda se stalno manipulira pojmom "civilnoga stanovništva", "civilnih žrtava". Dopuštam da su te navodne žrtve bile civilno odjevene, ali jesu li to doista bili civili? Jesu li Richard Sorge i Branko Vukelić, glasoviti sovjetski obavještajci, nosili usred Tokija odore Crvene armije, je li Mata Hari u vrijeme Prvoga svjetskog rata, usred Pariza, nosila njemačku uniformu? Iako su bili civili, ipak su ih japanske, odnosno francuske vlasti justificirale. U nas u svezi s kaznama stoji drukčije: oni, koji su možda i kažnjavali takve "civile", osuđuju se kao zločinci (i to na osnovi svjedočenja onih koji su, pred Hrvatskom vojskom, pobjegli nečiste savjesti u inozemstvo), a sve to pak pretpostavlja da je civilima (jugosrpskima) dopušteno da budu neprijateljski snajperisti, obavještajci i sl. Kaznu onima, koji su takve kažnjavali, pretpostaviti je, određuju isti oni, koji su u Izvršnom komitetu SKH odmjeravali visine kazne Tuđmanu, Veselici i drugima, pa među njima i onima, koji su se s njima poslije slizali, kao Gotovcu ili Budiši. I još nešto u svezi s Hrvatskom vojskom. Prošle je godine savjetnik Stjepana Mesića za vojna pitanja, general Imra Agotić, prigodom neke zrakoplovne smotre, izjavio da Hrvatska vojska vrlo dobro surađuje sa slovenskom vojskom. Okupiranu Svetu Geru na Žumberku nije ni spomenuo. Isto tako mogao je i naš pokojni predsjednik Tuđman reći da Hrvatska vojska dobro surađuje s JNA i četničkim postrojbama, i doista bi dobro surađivala, da im je dopustila da okupiraju Hrvatsku do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.
Kada danas čitamo Antu Starčevića, može nam se na trenutke pričiniti kao da piše upravo o našoj hrvatskoj današnjici. Na to upućuje već i ono što je navedeno, pa možemo reći bez ikakve dvojbe da je Starčević bio vizionar i prorok, ali ne u metafizičkom smislu. Njegova predviđanja, pretkazivanja događaja u budućnosti doimaju se kao proročanstva: godine 1878. neposredno nakon austrougarskoga zaposjednuća Bosne i Hercegovine, a četvrt stoljeća prije sarajevskoga umorstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije revolverskim hitcima srpskoga terorista Gavrila Principa, Starčević reče "da će svi Habsburgi još groznije plakati nad zauzećem Bosne i Hercegovine". Starčevićeve prosudbe i rasudbe, koje se doimaju kao proročanstva, izviru iz promišljanja ne samo njegove suvremenosti, nego i prošlosti. Povijest mu je, kako sam veli, "najčvršća poluga za velike čine" naroda, kao i velikim državnicima prošloga stoljeća De Gaulleu i Tuđmanu. Jasno mi je, kada čitam Tuđmana, da je Starčević znatno utjecao na nj, čime se naš pokojni Predsjednik ponosio, ali me pri čitanju De Gaulleovih misli uvijek iznenađuje koliko su sukladne sa Starčevićevim stajalištima. Kao i netom spomenuta dvojica, Starčević je u mješavinama "kozmopolitsko-etetističkim", kako veli Tuđman, odnosno u "supranacionalnom stroju", kao o "kamufliranju nacionalne abdikacije", kako veli De Gaulle, vidio zapreku za ostvarenje nacionalnoga suvereniteta ili pak sredstvo za njegovo uništenje. Zato Starčević kaže: "U međunarodnu življenju svaki je narod sebi najprvi, ter dok je svoj, on može svaki svoj grijeh napram inostrancem popraviti." No, Starčević zna da "nijedan narod ne može biti posve neodvisan od ostalih naroda i država. Svaki narod mora u nekojih stvarih popuštati drugim narodom, za da i ovi popuštaju u drugih stvarih". Upravo ovoga potonjega današnji vlastodršci u Hrvatskoj, koji programatski slijede izdajičku khuenovsko-bakarićevsku liniju politike u Hrvatskoj (ne i hrvatske politike!), ne drže se nimalo, kao što se ne drže ni Starčevićevih riječi, koje je naš pokojni predsjednik Franjo Tuđman gotovo doslovce uputio američkoj državnoj tajnici Madelaine Albright: "U domaće poslove nijedne države nitko ne ima pravo da se nepozvan upliće". Za razliku od našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana, današnji vlastodršci, ali na žalost, i poneki njegovi nasljednici, koji se prikazuju njegovim sljedbenicima, ponašaju se prema stranim državnicima kao podni otirači, otirači za noge, srozavajući time dostojanstvo i hrvatskoga naroda i hrvatske države.
Volio bih da ne razumijem Starčevića i njegovu veličinu, jer to bi značilo da je današnje okružje, u kojemu živim posve različito od onoga, u kojemu je živio Starčević u vrijeme Bachova apsolutizma ili Khuenova banovanja. Međutim, svatko od mislećih i državotvornih Hrvata, a to će reći i ćudorednih, mogao bi danas ponoviti ono što je Starčević u Hrvatskom saboru rekao godine 1861.: "Ja ne razumim, što hoće da kaže oni koji vele da Kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, ne može o sebi neodvisna stajati… Ali… ne će Europa da mi Hervati budemo neodvisni, da budemo samostalni". Starčević je ovo izrekao poučen iskustvom 1848., a mi, koji imamo još i povijesno iskustvo godine 1918., 1941., 1945. i 1990., kada je hrvatska država stvorena protiv volje svjetskih moćnika, te najnovije s nastojanjem da se Hrvatska, s pomoću njezinih vlastitih vlastodržaca, opet utjera u balkanski tor ili balkanski kotao, mogli bismo to reći gotovo s više prava nego li sam Starčević. Međutim, Starčević je naslutio, štoviše, predvidio sve te godine, uočivši u svojih sunarodnjaka "pretjerani srbež", koji u skrajnoj crti vodi do nacionalne izdaje. A "dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinca gospodara. Izdajica ćemo imati, dok se narod ne osvijesti" - kazuje Ante Starčević godine 1871. A aktualna je također i ova Starčevićeva riječ: "Gdje god bitange dojdu do vlasti, oni u vladu i na prijestolje namjeste bitange, i drže ih, i gdje god je bitanga na prijestolju, on u vladu i u sabor namješća bitange, pa ih drži". I onda, dodajmo, takve bitange, koje nisu ništa drugo nego zloćudna izraslina na tijelu naroda, u tkivu države, rasprodaju nacionalno bogatstvo, ono što je narod od svojih predaka naslijedio i svojim vlastitim trudom stekao. Starčevićeve aktualnosti moglo bi se navoditi u beskraj, nizati u nedogled, no navest ću samo još jednu rečenicu, koja govori o hrvatskom državnom suverenitetu, dakle, o neovisnosti i samostalnosti hrvatskoga naroda: "U rješavanju domaćih i izvanjskih pitanja može biti različitih mnijenja; nu, kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda". Ova je misao osobito aktualna danas, kada je na djelu parola trećojanuarske koalicije "Ništa za Hrvatsku - a Hrvatsku budzašto" zamijenila geslo Starčevićeva sljedbenika pokojnoga našega predsjednika Franje Tuđmana - "Sve za Hrvatsku - a Hrvatsku ni za što!".
Govor dr.Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861.
Dve obitelji naprama jednome gospodaru...
Gospodo!
Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje komu drago strane, ja nikako nemogu razabrati.
U saborskoj sjednici 17. lipnja 1861. počela je razprava ob odnošajih kraljevine Hrvatske prema kraljevini Ugarskoj. U tom predmetu odbor ad hoc izabran podastrao je saboru svoj predlog, proti kojemu je zastupnik Eugen Kvaternik podnio protupredlog, koji odgovara državnomu pravu kraljevine Hrvatske, i u kojem je naznačio u kakvom nam je onom zapovedju bezobraznia poruga namenjena, ali je derzovitie i samovoljnie pogaženo pravo naše kraljevine, ali nam je hudobnie bačeno seme zavadje s narodi Ungarie, seme iz koga se Austria našoj konačnoj propasti nada. Doista, da bude tom zapovedju šta boljega nameravano, ni za nju se nebi znalo, kao što evo prošlo trista godinah mi austrianski Hervati za nikakovo dobro neznamo. Ako bi tko mislio, da je Austria tu zapoved, koju jedni smatraju za predlog prestolja, izdala u otčinskoj želji, za da se s narodi Ungarie i poimenice s pukom magjarskim, kon po sve nas škodljive smutnje i omražnje, pomirimo i poprijateljimo, ja kažem, da bi mi svi Austrii bili zahvalni, kad bi nam ona bila, namesto što je tu zapoved izdala, naša starinska, naša zakonito stečena, nu nezakonito oteta prava povratila; ja izpovedam da od kako nas Austria s onimi narodi pomiriva, mi smo sve time zavadjenii, čime smo bližje našega skupna zatora.
Istina je, razum i pravednost Austrie još nikomu nesluži za uzor naravskoga saveršenstva tih vlastitostih, nu itako ja sudim da ova poruga, ova nepravda, nadilaze krug ni istoga austrianskoga razuma, ni iste pravednosti austrianske. Jer bez dvojbe, u ovom pitanju ni Austria nemože drugačie misliti, nego da jest, ali da nije naša domovina od Ungarie neodvisna. Ako nije neodvisna, zašto je Austria pogazila prava Ungarie na Hervatsku, zašto je Austria ovim predlogom postavila u sumnju odnošenje o komu ni ista ona nedvoji, zašto Austria nije dala, da Ungaria, kako ostale svoje županie, tako i Hervatsku uredi. Ako li je po sudu Austrie Hervatska i od Ungarie kako i od svake druge zemlje neodvisna, zašto je Austria pogazila pravo naše narodne neodvisnosti, zašto je Austria nas, koji nju niti smo uzeli za našega skerbnika, ni za učitelja, zašto je, velim, Austria nas bez našega pitanja pozvala, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii odkažujemo. Ako smo mi narod samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša medjunarodna odnošenja odkazati, kad i kako se nami svidi; ako li smo narod Ungarii podložen, pravedno je da Ungaria ona odnošenja ustanovi: bilo ovo ali ono, Austria neima pravo mešati se u te naše poslove.
Gospodo, Austria, o kojoj ja ovde govorim, ona je herpa bečkih licomeracah i ulagah, koji zavadjaju našega kralja s njegovimi narodi, koji su našega kralja i narode Austrie u strašno današnje stanje doveli, koji budu, ako stvari drugačie neokrenu, učiniti da kralj naš poveća broj onih žertvah, koje su slični zlikovci naveli, da na račun božje milosti na zemlji pakao stvarahu, a danas se one same dušom i telom u paklu ćute. Da bi toj Austrii sbilja stajalo do ustanovljenja toga odnošenja Hervatske naprama Ungarii, da bi Austria iskreno radila o tome ustanovljenju i pomirenju, ona si za stalno nebi bila posvojila rešenje i potverdjenje ovoga ustanovljenja, pače ona bi se bila i prava, da bi kakovo u toj stvari i imala, svetčano odrekla. U ovome i u ovakovih pitanjih ja se nikako nemogu u mnenju složiti s onimi, koji mniju, da je kralja sve, dakle i ovakove struke ugovore budi samo potverdjivati, a kamoli, kako austrianska zapoved hoće, upravo rešavati.
Buduć mniem, da ova zapoved, kakova je nami poslana, nije od našega kralja, nego od one Austrie potekla, ja se ovde neupustjam u prikazivanje naših pravah naprama prejasnoj obitelji Habsburgah, ja neću iztraživati, dali ova prejasna obitelj, kon što nije zabranila Austrii samovoljno gaziti onaj ugovor, što ga je Habsburg Ferdinand I. s našom kraljevinom sklopio, dali, velim, prejasna obitelj Habsburgah na domovinu našu ima većje zakonito pravo, nego li bila koja druga vladajuća obitelj; ja neću ovde razglabati bitnu razliku medju ugovorom, što ga narod sklopi s narodom domaćim, i medju ugovorom, koga narod učini s indianskim narodom; ja se ovde neću upustjati u razjasnivanje tih stvarib, nego samo velim, da na kralja našega nespada ni potverdjivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle sveto obderžavaju, dok ga obe nerazvergnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv nepostane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih zemljah Austrie; dok očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungaria, dotle, gospodo, Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, naprama našemu skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dve obćine naprama svojoj županii.
Da vidimo primer. Dok gospoštine imadoše do nekoji način podložnikah, da budu dve obitelji došle k svomu vlastelinu te da mu budu rekle: mi smo se složile, da imamo samo jednoga skupnoga pastira, doista vlastelin se nebi bio s onimi obitelji upustjao u pretresivanje toga ugovora, nego bi im bio rekao: kad ste vi zadovoljni, i ja sam. Da budu onda dve obitelji svome gospodinu rekle: mi ćemo se sasvim u jednu obitelj stopiti, stanovati ćemo svi u jednoj kući, ložiti ćemo za sve samo jednu vatru, kuhati ćemo za sve nas u jednome loncu, jesti ćemo iz jedne zdele, mi u jednoj obitelji ostajemo tvoji podložnici, davati ćemo ti kako i dok smo napose bile, sve što ti zakon donosi. Na ovakove reci bio bi svaki pošteni vlastelin kazao: budi volja vaša. Da bude se posle medju onimi obiteljmi smutnja izlegla, ali da se budu htele opet razdeliti, što bi bio vlastelin učinio. Doista ništa drugo, nego bi bio pravicu medju njimi delio, bio bi prečio, da jedna strana od druge nezasluženu štetu ali uvredu neterpi, on bi bio dopustio, da se one obitelji, kako se bijahu sjedinile, opet razstave. Nebili, kako onaj vlastelin s obiteljmi, župania učinila s obćinami, koje bi htele skupna selskoga sudca ali biležnika imati. Bi, bez dvojbe. Ja predpolažem, da se i obitelji i obćine sdružuju ali razdružuju dobre volje, bez ičijeg poziva, da kod toga posla udioničtvuju s obe strane svi, kojim udioničtvovati zakon dopušta. Nu kakovim bi imenom bio svet prozvao onoga vlastelina, koji bi bio silio obitelji na dogovaranje o sdruženju, koji bi ih bio primorao u tu sverhu trošiti, dangubiti, pa bi ih itako bio samovoljno sdružio ali razdružio. Ja se neusudjujem ono ime izustiti.
Gospodo, kralju našemu ni malo nestoji, da li mi i narodi Ungarie imamo samo jedan ali više saborah, dali imamo jedno ali više sudištah, itd.; njemu ni malo nestoji, gde se ti sabori sastaju, gde li sudišta stoluju, našemu je kralju do toga stalo, da mi i narodi Ungarie točno izveršavamo naša deržanstva naprama njemu, da veličanstvo njegova prestolja uzderžimo u sjajnosti i snagi, koja se pristoji nas i njega. Da bude ova Austria htela razumeti tu želju našega kralja, da bi Austria radila o našem pomirenju s narodi Ungarie, ona nebi bila ovu zapoved poziv li izdala, ali, ako bi ju njezina otčinska ljubav naprama nami na taj korak ponukala, ona bi bila rekla: Hervati i Magjari, vi ste više vekovah drugovali, sada ste razstavljeni, ako dakle hoćete, sdružite se, pa kako se načinite, tako vam budi; da bude ova zapoved iz ljubavi do nas potekla, Austria nebi govorila, da će ona to združenje rešiti. Što kaže Austria kroz svoje rešenje i potverdjenje našega ugovora. Kod rešenja veli Austria, da će ona s nami i Ungarci učiniti ono, što se njoj svidi, a kod potverdjenja kaže Austria, da, ugovorili mi i Ungarci što i kako nam drago, ona na ugovor naš ni malo neće paziti; jednom rečju: rešenje i potverdjenje Austrie u ovom pitanju jedno je i isto.
Ako u tomu postupanju Austrie ne leži najgorčia poruga na nas i na narode Ungarie, ja neznam kako se drugačie može unesrećenim narodom rugati ona vlada, koje nadutost samo vlastitoj ništetnosti korak ustupljuje. Jer tko je vidio, da ie itko nagonio na sklapljanje ugovorah sirotčad stojeću pod skerbničtvom, tko će sklapati ugovor s onim, koji ugovor sklopiti nemože, tko može ugovor sklopiti, ako sklopljenje stoji od drugoga, tko može zahtevati, da ugovor izpunjava, onaj koj ga nije sklopio. Gospodo, sve to smatra ceo svet za nemoguće, i nut sve to doživismo mi Hervati u Austrii, doživismo od Austrie.
Ali možda misli tko, da je odnošenje naše domovine naprama Ungarii neizvestno, da je sumnjivo, Ungaria bo, ali bolje rekuć, Magjari vele, da je Hervatska Ungarii, ali Magjarom bilo kako podložna, a Hervati neće da to priznadu. S toga, mniju, valja da otčinska Austria pozove obe strane, pa kon što ih obe kažu, što sude i žele o medjusebnu odnošaju, da ona sud izreče i ono odnošenje ustanovi. Onim, koji tako mniju, ja odgovaram, da mi Austriu za našega medjunarodnoga sudca niti smo priznali, niti ćemo ikada priznati; odgovaram, da bi nami dražje bilo, kad bi Austria sumnjala kod štibre i tlačenja narodah, nego li kod medjunarodnih naših odnošajah; ja velim, da je Austrii naše odnošenje naprama Ungarii jasnie, nego li njezino vlastito odnošenje naprama Rusii ali Francezkoj.
Prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah...
Neodvisnost, samostalnost naroda pokazuje se nada sve nedvojbenom u izveršivanju onoga najveličanstveniega prava, kojim si narod vladara izabire, i kojim narod proti drugim narodom vojuje. I nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. nije predložio otcem našim, neka idu dogovarati se s Ungarci, dali će Hervati njega za svoga kralja izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio k otcem našim poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijega pitanja, potverdjenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili! onaj Habsburg nije zvao Hervate na dogovor s Ungarci, da li Hervati mogu na Zapolju udariti, nego se je onaj Habsburg poslužio desnicami otacah naših, poslužio se je našom neodvisnom kraljevinom za nadvladati one svoje takmace; isto tako nesumnjahu Habsburgi o neodvisnosti naše domovine, kadno se vojevalo proti Bockaju, proti Betlenu, proti Tekeliu, proti Rakociem, proti ustanku godine 1848,; nesumnjaše Habsburgi o podpunoj i zakonitoj samostalnosti naše domovine, kadno oni nastojaše, da Hervati opet bez dogovora Ungarie, Habsburge i po tankoj kervi za svoje ustavne kralje priznadu. Izbor Habsburgah za naše kralje bijaše obavljen u saboru kraljevine, kadno u njoj nebijaše kralja, te vladarstvo bijaše na narod palo, a protegnuće prava nasledstva na prestolje naše za Habsburge po ženskoj kervi, i svi rati proti Ungarii bijahu zaključeni u saborih naše kraljevine, u saborih štono su ih naši i Ungaracah zakoniti kralji sazivali, u saborih proti zakonitosti kojih naši zakoniti kralji ni reč neprogovoriše.
Da bi dakle ova Austria sumnjala o odnošenju Hervatske naprama Ungarii, da ova Austria nepriznaje zakonitu neodvisnost i samostalnost naše domovine, ova bi Austria očito izpovedila, da je prejasna obi¬telj Habsburgah nezakonita na prestolju kraljevine Hervatske, nitko bo joj osim Hervatah nije ovo prestolje dao, nitko ju do njih na njemu nije uzderžao. Da budu Habsburgi Ferdinand I. i Karlo III. Hervatsku smatrali kao kus Ungarie, bi li oni bili posebice nastojali oko otacah naših, da ovi njih i njihovu detcu primu za svoje kralje I sbilja, zašto oni Habsburgi to nisu nastojali oko pojedinih županiah i komadah Ungarie.
Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah, da su Habsburgi potverdjivali naših saborah zaključke smotrene bez dogovora s Ungarci, i da su za njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i samih [Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to zna, kako i mi i sav svet, zašto ona Austria ne kaže kad i kako postade Hervatska prikerpom Ungarie Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložnicom tudje zemlje; Austria zna, da vladar, koj" narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom.
Da se nisu otci naši sami odrekli svoje samostalnosti i neodvisnosti. Ne samo, da se zato neima nikakov dokaz, nego naši starii nisu ni mogli, kao što ni mi nemožemo, sve da bi hteli, to učiniti. Jer odkako nam obitelj Habsburgah kraljuje, nijedan podpun sabor nismo imali. Neću se upustjati u potanko odkaživanje medjah naše kraljevine, kadno otci naši izabraše nam Habsburge za kralje, nego samo napominjem, da nam tada Verbas biaše iztočna medja.
Dok Ferdinand Habsburg zasede na prestolje Hervatske, nisu li otci naši od onda do danas za Habsburge i izvan Hervatske vojevali. Gde je onaj zakon, koji je otce naše na to vojevanje vezao. Neima ga u nikakovu zakoniku, u nikakovu ugovoru, onaj zakon biaše čedo samo ljubavi Hervatah prema svojih kraljah. Pa što biaše posledica one ljubavi otacah naših, kako nadari Austria Hervate za dve kraljevine, za Hervatsku, koju joj dadoše, i za Ungariu, koju joj izvojevaše; kako nadari Austria Hervate za tristo trideset i evo četirigodišnje žertve, kakovim za slične povest narodah nezna.
U isto vreme, kad su otci naši za Habsburge izvan Hervatske kerv prolevali, nisu li Austrianci naše vojske Turčinu izdavali, nisu li Austrianci naše tverdjave Turčinu prodavali, nisu li Austrianci našemu narodu i ono siromaštva otimali, što mu ga biaše Turčin ostavio; nije li narod hervatski više poradi tlačenja Austrianacah negoli poradi Turakah morao bežati iz svoje toliko putah kervlju odkupljene domovine; nije li ona strana naroda hervatskoga, što je danas pod turskim gospodstvom, protiva otcem našim, koji nastojahu onu našu braću izpod turskoga jarma osloboditi, Turčina, na pomoć pozvala, a to, jer već onda stenja Hervat pod strašniim jarmom u Austrii, nego li u Turskoj; nije li Austria i gornju kopnu Dalmaciu i svu Hervatsku do mora i do Kupe; nije li Austria sve dolnje Posavje Turčinu, Medjumurje Ungarii proneverila; nije li Austria veliki komad naše zapadne domovine od kraljevstva odtergla te ga svojoj neposrednoj despocii podvergla, nije li Austria Sutlo Savo Dravlje takodjer na dvoje razdelila, te dolnju stranu pod imenom Slavonie ili prekodravskih županiah Ungarii podložila; nije li Austria, kon što junačtvom Francezah i pomoćju ćele kerštjene Europe Turčin biaše iz jedne strane naše kraljevine proteran, u povraćenih zemljah naših uvela sužanjstvo pod imenom vojničke krajine, sužanjstvo prama komu Helotstvo biaše, a današnje robstvo Cernacah amerikanskih jest republikanstvo rimsko. Nisu li svi ti čini poznam Austrii i celomu svetu. Ako jesu, a jesu doista, svatko zna, da iz onih stranah naše kraljevine, koje biahu pod Turčinom, za vreme onoga odtergnuća nije bilo zastupnikah na na ših saborih, da ih nikada nije bilo, kao što ih ni danas neima iz Turske Hervatske i Dalmacie, da ih drugda nije bilo iz onih predelah, što su Kranjskoj itd. priklopljeni, iz Medjumurja, iz vojničke krajine.
Nikada, gospodo, od kako nam Habsburgi kraljuju, na saboru hervatskomu nije bilo više od trećine one kraljevine hervatske, koju su otci naši Habsburgom predali, a u ovom saboru nije zastupana ni četvertina naše domovine, koju je obitelj Habsburgah čovečjim i božjim zakonom deržana u podpunu uživanju ustava čuvati. Jer premda imamo prestolja pismo, u komu se naša braća graničari na ovaj sabor šalju, za da većaju o državopravnih odnošenjih naše domovine, sasvim tim kaže nam gospodin predsednik, da graničari imaju većati samo o odnošenju naše domovine naprama Ungarie i Austrie. Za kerstiti to postupanje, za kerstiti postupanje, koje najednom mestu pobija ono, što je u isto vreme na drugom mestu ustanovilo; za kerstiti to postupanje Austrie, hervatski jezik ima herpu rečih, nu ja neću ni jednu izustiti, nego samo napominjem, da su ona oba odnošenja naše domovine najjasnija, i da ona na našu braću graničare ni malo nespadaju, dok oni kako Austria kaže, ostaju, a kako sav drugi svet vapije, dok naša braća graničari pogibaju pod kervničkim štapom slepe, kervju narodah pobesnile samovolje austrianske.
Kada je dakle bio taj kraljevine hervatske sabor, koji je našu domovinu podložio Ungarii. Nikada.
Može li sabor u komu su nekolike županie zastupane, celu kraljevinu, sav narod u sužanjstvo odsuditi. Ako izuzmete Austriu naprama Hervatom, to je, gospodo, za sav ostali svet nespodoba.
Ali ovo Austria veli, da ona ovaj sabor sazivlje na temelju ugarskoga zakonskoga članka 58 od godine 1790./1. Taj članak ugarskoga zakonika dopustja saboru hervatskomu većati o nekakovih municipalnih pravih, to će po hervatski reći o samih povlasticah. Povlastica je milostinja, koju onaj, koji ju je dao, ako se sam svojevoljno neobveže, bez povrede prava može, kad mu volja, ukinuti. Ako se na I. sečnja 1527., kad no otci naši izabraše Habsburge za naše ustavne kralje, nije znalo za nikakove povlastice Ungarie ali Austrie naprama Hervatskoj, nego se znalo i u ugovoru ustanovilo o pravih souverenih ili vladarstvenih neodvisne kraljevine Hervatske; ako se god. 1527. nije znalo za 58. članak ugarskoga zakona od god. 1790./1.; ako se Hervati nisu odrekli svoje neodvisnosti i samostalnosti deržavne; ako im ta svojstva nije Ungarska oružjem otela: kako se izvergoše naša vladarstvena prava u same povlastice, kako ostade Hervatska udom Ungarie, kako padoše Hervati pod zakone Ungarie. Na sva ta pitanja odgovara Austria, pozivljuć se na onaj članak ugarskoga zakonika: Austria kaže, da je ona ne samo našu domovinu raztergala, proneverila, nego da je ona i ostavši komad Hervatske. bezbožno pogaziv sva sveta prava naroda hervatskoga, tudjincem podložila, zašužnjila, pa na mesto da prizna i popravi nepravdu i bezbožje svoje naprama narodu hervatskomu, Austria nam se evo podrugiva, i kaže, da je njezina tverda namera, Hervate i prava Hervatah i nadalje tlačiti. Neka nam se Austria ruga, i pravo je, jer dok neima životinje, koju ćeš budi samo triput pedepsati, a nijednom nenadariti, narod hervatski žertvova se trista godinah za Austriu, pa za sve svoje žertve ovaj narod dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo; narod hervatski učini Austria za svu njegovu vernost, za sve njegovo požertvovanje, ruglom narodah.
Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!
Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo...
Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo, da rat dokida sva pervašnja odnošenja medju narodi. Neću se pozivati na pravnike poimence, jer su to muzi i razumni i pošteni, a takovi su u očih naših protivnikah sablazni, nu ja ću dokazati, da se i naši protivnici u činih, u životu, čversto derže onoga načela Habsburg Ferdinand I. zvao je kroz svoje zastupnike Sulejmana velikoga svojim otcem: u onom političkom koraku nebiaše ruglo, koliko bi u sličnom danas bilo, jer Isusovci još onda nisu bili izmislili naslov kralj "apostolski".
Ja sam navlas tražio po pismih i ugovorili, nebi li našao, da je Ferdinand I. onaj čin svojih zastupnikah pogazio, ali da se car turski onomu naslovu odrekao, nu dosada nemogoh to nijedno naći. Koliko stoji vladarom do naslovah vidimo i danas u Italii, vidimo kod onih vladarah, koji i prazne naslove upotrebljivaju. Ako dakle Austria nije uverena, da su čari turski usled ratah izgubili svako pravo na onaj naslov, ja bi rado znati, kako bi gledala, i što bi ova Austria radila, da bi se turski car podpisao carem Turakah, i cara austrianskoga te apostolskoga kralja Ungarie otcem! Pa itako taj naslov, ta prosta ludoria nebi više škodila prejasnoj obitelji Habsburgah ni Austrii, nego li caru turskomu škodi naslov cara austrianskoga, naslov, kojim se ovaj zove kraljem Jeruzolimskim.
Ako bi dakle Austria u pravednu gnevu na onaj naslov Turakah barem merko gledala, što misli ta Austria, kako gledaju Hervati na njezino bezzakonje, kojim ona podlaže Hervatsku Ungarii, kad ona podlaže dobitnika u tristagodišnjih ratih uprav onomu, tko u svih ratih nadvladan biaše. Tko bi rekao, da je onaj naslov samo za se propustio Ferdinand I., pa da se on na nikoga drugoga neproteže, taj bi izustio načelo, koje, osim Austrie i nekojih Magjarah, sav svet priznaje, načelo da se svatko samo svojimi rečmi i ugovori obvezuje, a to će reći, da jedan naraštaj naroda nemora obderžavati ugovor kao takov, što ga je pervašnji naraštaj sklopio, nego da on može onaj ugovor, kao što se s njegovom koristju slaže preinačiti ali posve ukinuti. Kako čovek naprama čoveku, tako je osoba i narod naprama narodu, i deržava naprama deržavi. Recimo dakle da je ikada medju kraljevinom Hervatskom i Ungariom zakonito obstojalo ikakovo odnošenje pervenstva ali podložničtva, ja nedokučujem kako da to odnošenje nije prestalo usled tolikih dobitjah, što smo ih nad Ungariom vazda imali.
Zaboravimo sve pervašnje naše rate proti Ungarii, te se spomenimo samo onoga od god. 1848. Jer se našlo u Ungarii ljudih, koji govoriše, da žele Hervatom u vlastitoj njihovoj kući gospoditi, a zazbilja nastojaše i danas nastoje rusku knutu na adriatičko more protegnuti, u ovoj dvorani zaključen je i usled onoga zaključka vodjen je rat proti onim ljudem i njihovim nameram.
Jest, jedni vele, Hervati su rat zaključili i vodili proti Magjarom, ali Hervati nisu Magjare nadvladali. To su, gospodo, reci nekojih Magjarah, koji neznadu što govore, to su reci i Austrie, koja će sve radje priznati, nego li da je ona Hervatom dužna svoj obstanak. Da nebudu Magjari godine 1848. na Hervate nasertali, drugimi rečmi, da se nebudu onda Hervati na oružje ustali, već u serpnju 1848. god. nebi se bilo znalo za Austriu. Od 13. ožujka 1848. do ona doba, kadno hervatska vojska zaprednjači u vernosti prama zakonitu kralju, znamo kako biaše s Austriom i austrianskom vojskom u Italii i drugde. Jedan glas razlega se po svoj Europi, glas, da se Austria razpada pod bremenom opačinah svojih, i nebiaše duše, koja je za ovu deržavu marila. Da onda nebude Hervatah, narodi austrianski nebi bili imali drugoga posla, nego preurediti se kako za dobro najdu; da budu Hervati i Ungarci složni, oni bi se bili na razvalinah Austrie kao neodvisna deržava ustanovili, proti ovoj deržavi osim Rusie nitko ništa nebi bio imao, a mi svi složni nebi se ni Rusie bili bojali, pače bili bi i pod njezinimi zastavami, i ako bi bili trebovali, u svoj Europi pomoć našli.
Nu kad se sabor hervatski izrazi za svoga zakonita kralja i za svoju samostalnost narodnu, kad vojska hervatska poherli na razboj za svoje pravo i za svoga kralja, onda se stvari austrianske okrenuše, onda bo se vojska austrianska osvesti i nastoja osvetlati čast fvoje zastave, onda narodi Austrie, koji još nebiahu i poslednju iskru pouzdanja u Austriu izgubili, sgernuše se oko svoga zakonita vladara, onda narodi Ungarie, što no ih je Austria Magjarom žertvovala, pristadoše uz Hervate, — onda bivše razpadanje Austrie postade samo bolestju, koja se lahko izlečiti mogaše i koju za izlečiti uz našega zakonita vladara svakolika Europa biaše makar na kakove žertve pripravna. — Zaključak sabora hervatskoga nadvladao je, satrao je Magjare! magjarska pobuna biaše već u lipnju sasvim uništena, a od onda do Vilagoša traja samo pustošenje i siromasenje Ungarie, traja samo klanje i davlenje narodah one zemlje; od sabora hervatskoga počev, mogaše se samo dete u diplomacii i politiki nadati uspehu magjarske pobune.
Nu Austria, dok se oćutila sigurnom, zakle se proti Hervatom kako i proti Magjarom. Znamo da naša krajina nije drugo nego jedna velika oružnica, pa tako znamo da su graničari izuzev desetak tisućah puškarah bez praha i olova, upravo goloruki u Ungariu išli, a to jer Austria biaše sve oružje i trativo iz Hervatske izvezla, te Hervate u očitu smert pustila; nu Hervat je kroz Ungariu i goloruk prošao, a taj dogodjaj netrebuje tumačenja: Bog čuva mučenika Hervata proti izdajstvu i bezverju Austrie! Dopustite mi nedokaživati ono što sav svet zna, dopustite mi zamučati da je Austria hervatski rat proti Ungarii iz prave, iz zakonite brazde izvela, da je Austria svojim tlačenjem svu Ungariu pod oružje nagnala, hoću da rečem da su Hervati, po krivnji Austrie, ne samo proti zaslepljenim i nepravednim Magjarom, kao što biaše namera Hervatah, nego proti svim narodom Ungafie vojevali. Reći, da Magjarom nismo rat navestili, znači na kralja Hervatah, ne na Hervate krivnju bacati; pozivati se na vojsku austriansku i rusku, hoće reći o deržavnoj zajednici ništa neznati, hoće reći priznati da Magjari u tudjoj zemlji iz milosti drugih stanuju, a to jer Turčina iz Ungarie nije izterala magjarska, nego tudja vojska. Narod hervatski odlučio je i vodio rat proti Magjarom, Austria i Rusia biahu naši saveznici, kojih, da nebude izdajstva Austrie, mi nebi bili trebovali. Kako dakle da Austria u perkos dogadjajem i godine 1848 o odnošenju Hervatske naprama Ungarii dvoji. Gospodo, da bi nam makar tko izvan Austrie pravicu krojio već bi davno bila istina priznana da je Ungaria podložna Hervatskoj; nu evo drugačie postupa otčinska Austria sa svojimi vazda vernimi Hervati. Salcburg ima samo jednoga gospodara, a za narod hervatski Austria nezna, da li on spada pod Austriu, koju su Hervati iz ništa velikom učinili, ali pod Ungariu, koju su oni oružjem nadvladali.
Nu, gospodo, ja se nečudim da Austria o odnošenju naše domovine naprama Ungarii samo i vazda sumnja, kad Austria gleda da narode Ungarie potlači, da jim koji kus slobode otme ali uzkrati, ja se toj sumnji ni malo nečudim, jer dosad vazda zavad"še se Hervati u takovih prigodah s narodi Ungarie; vazda Hervati Ungariu nadvladaše, i vazda Austria Hervate i Ungariu stegnu u svoje obično sužanjstvo. O tomu se gospodo i sada radi, to je sverha ove austrianske zapovedi, i da bude Austria znala da mi ne |
Tuesday, September 4th, 2007
Hrvatska povijest
