Munjevita »Oluja«

[Marcus Marulus]

Munjevita »Oluja«

Fran Višnar

Oslobađanje Knina bila je prva u nizu pobjeda i postignuta je već drugog dana »Oluje«. Šok u Beogradu, a ponajviše među pobunjenim Srbima bio je golem. Ali i mnogi vojni izaslanici u Zagrebu morali su nevoljno progutati vlastite riječi.

Prije 12 godina srpanj je bio gotovo jednako vruć i sparan kao ovogodišnji. Jedan od stranih vojnih izaslanika poslao mi je poruku da želi hitni kontakt sa mnom.

Na njegov prijedlog našli smo se u primjereno rashlađenom restoranu jednog od najboljih hotela u Zagrebu. Bio je to iskusni profesionalac i odmah je prešao na stvar. Pitao me mogu li potvrditi ili opovrgnuti glasine da uskoro slijedi najveća vojna operacija od nastanka Hrvatske vojske. Prema podacima iz njegovih izvora u iduća tri tjedna hrvatska oružana sila napast će vitalne položaje srpskih pobunjenika, rasjeći njihovu obranu, opkoliti Petrovu goru i pokušati se probiti do Knina.

Odgovorio sam da ne znam ništa o takvim planovima, ali da se dobro sjećam da je ministar obrane Gojko Šušak 1994. u Sinju obećao da se sljedeće godine Alka neće trčati pod prijetnjom srpskih topova. Znatiželjni vojni izaslanik ustvrdio je da su hrvatski vojni planovi odavno gotovi i da se čeka na zapovijed predsjednika Franje Tuđmana. Također me je podučio da će opsada Petrove gore trajati mjesecima, da je Knin teško osvojiv, te da će Slobodan Milošević u rat sigurno uključiti jaku Vojsku Jugoslavije.
Naravno, »Oluja« je bila neizbježna, a položaj Hrvatske izuzetno povoljan: nakon pokolja u Srebrenici Ratko Mladić je svoje trupe počeo prebacivati prema opkoljenom Bihaću. U pomoć su mu stizali i paravojnici Mile Martića. Amerikancima je prekipjelo. Nakon Srebrenice odlučili su nešto poduzeti. Sami još nisu htjeli bombardirati bosanske Srbe pa su se za pomoć obratili Hrvatskoj. Bihaćki džep ne smije pasti, a na pokretanje Hrvatske vojske u širu operaciju koja će zahvatiti i prostore okupirane Hrvatske gledat će se blagonaklono, bez izrazite javne podrške.

Onaj »moj« vojni izaslanik spominjao je da će bitka s krajiškim i bosanskim Srbima trajati mjesecima, dok su se Amerikanci ograničavali na procjenu da bi Hrvatima trebalo do 14 dana intenzivnog ratovanja za postizanje većine postavljenih ciljeva. No, i u Pentagonu su smatrali da bi tako velika napadačka operacija mogla biti rizik za Hrvatsku zbog moguće reakcije Vojske Jugoslavije.

Za Hrvatsku je to bila ključna stvar: ako se Milošević odlučio za pasivno držanje svojih regularnih oružanih snaga, »Oluja« će doživjeti potpuni uspjeh bez ponovnog otvaranja bojišnica u Slavoniji i područjima uz granicu koju kontroliraju bosanski Srbi. S Miloševićem Tuđman nije sklopio nikakav sporazum. Nije niti trebao. Politički i vojni vrh Hrvatske točno je znao kolika je trenutačna moć hrvatskih oružanih snaga.

Kopnenu vojsku predvodit će elitne profesionalne gardijske brigade, topništvo je tako uvježbano da će svaka granata od prve pogoditi cilj, a ratno zrakoplovstvo će izraketirati i izbombardirati sve točke zapovijedanja na okupiranom teritoriju već u prvim minutama »Oluje«. Jednostavno, sve mora biti munjevito provedeno kako bi se preduhitrila odmazda Slobodana Miloševića, a on za svega dva-tri dana rata doveden pred svršeni čin. Hrvatska je vojska brže nego Izraelci 1967. godine u njihovu ratu od šest dana potukla neprijatelja. Oslobađanje Knina bila je prva u nizu pobjeda i postignuta je već drugog dana »Oluje«. Šok u Beogradu, a ponajviše među pobunjenim Srbima bio je golem. Ali i mnogi vojni izaslanici u Zagrebu morali su nevoljno progutati vlastite riječi.

[izvor]

[Hrvoje]

Nije bilo nikakvog Šoka ni u Kninu ni u Beogradu.

[Heretik]

Uvijek volim pogledati snimke iz tog vremena. Pogotovo traktor brigadu hrabre srpske nacije...