[Marcus Marulus]

Inače zanimljiva je ta talijanska politika, još od početka hrvatske samostalnosti do dana današnjega. Uvijek se po istom scenariju smjenjuju periodi zatezanja i popuštanja, stalno oni igraju neku igru potegni-olabavi (tira-molla).

Sjećam se još iz 90-ih godina. Uvijek isti scenarij. U jednom periodu (labavom, recimo tako) Talijani zagovaraju prijateljske odnose s Hrvatskom, pričaju o suradnji, zajedničkoj sudbini, zajedničkom moru koje bi nas trebalo povezivati umjesto da nas razdvaja i sl. Nakon takvog perioda "prijateljstva", obično uslijedi period zategnutosti. On obično započne nekom talijanskom provokacijom, a sve se odigra po otprilike ovakvom scenariju: prvo neki talijanski političar da neku izjavu u kojoj izrazi pretenzije na hrvatski teritorij; zatim hrvatska strana reagira; nakon toga Talijani reagiraju na hrvatsku reakciju, i to na taj način da izražavaju nekakvo čuđenje "pretjeranom hrvatskom reakcijom", tvrde da je izjava njihovog političara bila "krivo shvaćena" (moš misliti!); nakon toga se Hrvatska povlači, hrvatski političari navuku nekakav usiljeni kiseli osmjeh, pa oni počnu pričati o dobrosusjeddstvu i suradnji; zatim i Talijani počnu opet udarati u "prijateljske" note i sve se opet kaoti izgladi, do sljedeće prilike.

Znači ovo što se nedavno dogodilo nije ništa novo, to je samo jedan u nizu takvih "izleta" talijanske politike. Nikad se oni nisu odrekli tih pretenzija. A problem je i u hrvatskim političarima što im u svem popuštaju (zadnji ogavni primjer je gospodarski pojas). Jer današnji političari u Hrvatskoj obični su slugani koji bi sve prodali za šaku "Judinih škuda", kako bi to rekao pokojni predsjednik Tuđman.

A meni je najsimptomatičnija u svem ovom bila reakcija EU, koja se u potpunosti stavila na talijansku stranu. Svi hrvatski prigovori naišli su tek na prezrivi osmjeh tih štakora zvanih eurokrati. Pa neka se onda i dalje rvacki malograđani zalažu za ulazak u tu EU!