[Marcus Marulus]

Dinko Tomašić: RASA I NAROD

Štampano u Hrvatskom Dnevniku 4. VI. 1936.

Ne zna se točno za podrijetlo riječi rasa, niti se svi slažu u tome, što taj izraz baš znači. Najvjerojatnije izgleda, da taj izraz potiče od arapske riječi r a s, a to znači u tom jeziku isto što i glava, izvor, podrijetlo; otuda valjda i abesinski naziv ras za njihove plemenske glavare.

Izraz rasa kod mnogih pisaca znači isto što i narod i time se samo pravi zabuna, jer su to dva različita pojma. Kod modernih rasista međutim sve više prevladava pojam rase, koji označuje skup ljudi sa posebnim, točno utvrđenim, tjelesnim izgledom i sa nekim naročitim vrlinama ili manama, koje da su urođene i da se nasljeđuju zajedno sa tjelesnim izgledom. U tom smislu se danas govori o »nordijskoj« rasi, o »dinarskoj« rasi, o »židovskoj« rasi itd.

Ni jedan današnji narod nije sastavljen od ljudi, koji svi imaju isti ili sličan tjelesni izgled. Ni oni koji u Njemačkoj primjenjuju u praksi rasne teorije i koji su uvjereni u osobite vrline i u duševnu nadmoć »nordijske« rase, ne posjeduju gotovo ni jednu od onih tjelesnih osobina, koje se pripisuju toj rasi, a to su: valovita žućkasto-bijela kosa, crvenkasto-bijela prozirna koža, visoki stas (iznad 1,70 m), plave ili sive oči, dugoljasta glava, dugo i usko lice, pravilan, uzak i istaknut nos i konačno jaka i razvijena brada.

Uslijed toga što je očito, da se svaki narod sastoji iz različitih fizičkih tipova, rasisti se nalaze u neprilici, kako da dovedu u sklad pojam rase sa pojmom naroda. Većina njih misli, da veličinu nekoga naroda treba prosuđivati i cijeniti po tome, koliko u tom narodu ima onih pojedinaca koji su podrijetlom od neke »više« ili »bolje« rase. Oni kažu, da su ove više ili superiorne rase stvarale kulturu i civilizaciju, da su samo ove rase osnivale države i da samo ovim rasama, odnosno njihovim predstavnicima u pojedinim narodima, i danas pripada vodstvo naroda i vodstvo svijeta. Sve ostale rase, koje se smatraju za niže, za inferiorne, treba da su u svemu podložne višim, superiornim rasama. Državna politika sa gledišta tih teorija treba da ide za tim, da u svojoj sredini daje u svemu prednost onima, koji pokazuju najviše tjelesnih i duševnih odlika neke superiorne rase, a da zapostavlja ili po mogućnosti potpuno isključi iz svoje sredine sve one, koji pripadaju nižim, dakle inferiornim rasama.

Poteškoća je ovih teorija među ostalim i u tome što svaki rasista smatra za skupinu, kojoj on lično ne pripada, da je inferiorna, pa kad čitamo opise raznih »rasa« možemo sa velikom sigurnošću pogoditi, kako izgleda onaj, koji je te »rase« opisao. Nema te »rase« čiji rasisti ne bi smatrali, da je baš njihova rasa »suporiorna«.

Cvijić i njegovi sljedbenici izradili su teoriju o t. zv. »dinarskoj rasi«. Oni su stali na stanovište, da sve ono što je najbolje kod Srba i kcd Hrvata u prošlosti i sadašnjosti, da su to bili »dinarci«. Cvijić je uz to tvrdio, da su tri četvrtine »dinaraca« Srbi, a samo jedna četvrtina tih naročitih ljudi da se nalazi među Hrvatima. Dalje je on tvrdio, da su najbolji među najboljima, to jest da su najbolji od svih »dinaraca« Šumadinci i da njima prema tome pripada kulturno i političko vodstvo.

Šuflaj je naprotiv tvrdio, da je taj »dinarski tip« neka »tamna, pastirska krv«, a da je Hrvate međutim satkala »čudesna i svijetla slavenska krv«. S druge strane opet pristaše gotske teorije tvrde, da je sve ono, što je bilo državotvorno kod Hrvata, bilo gotskog podrijetla; iz toga bi slijedilo da bi samo ovom »gospodskom sloju« pripadalo političko i kulturno vodstvo među Hrvatima.

Prirodna je posljedica svih rasnih teorija, da stvaraju izvjesnu podvojenost unutar jednog istog naroda, da dijele jedan isti narod na one, koji su u tom narodu »viši«, »bolji«, »superiorni«, i na one, koji su u tom narodu »niži«, »tuđi« i »inferiorni«. Tako bi sa gledišta Cvijića t. j. sa gledišta rasnih teorija među Hrvatima bilo jednih, koji su već po svojoj krvi, po rođenju i nasljedstvu bolji od drugih, koji nikad ne mogu biti slični prvima, jer imaju »inferiornu krv«.

Pojam naroda međutim nema nikakove veze sa pojmom rase; narod je kulturna skupina, to jest skupina ljudi, koji ne moraju biti istoga podrijetla, ali su međusobno povezani osjećajima o zajedničkoj pripadnosti i sviješću o zajedničkim težnjama. Nije točno, da se ti osjećaji i ta svijest nalaze u krvi, nego se, bez obzira na krvni sastav, i osjećaji o zajedničkoj pripadnosti i svijest o zajedničkim težnjama razvijaju kroz zajedničko iskustvo i putem odgoja.

Zajednička se iskustva prošlih generacija putem odgoja predaju nastupajućim generacijama, koje ih prihvaćaju i svijesno i osjećajno i koje surađuju na njihovom daljnjem izgrađivanju i usavršavanju. Svi su narodi već u svom začetku bili sastavljeni od raznorodnih sastojina sa gledišta duševnih i tjelesnih osobina. Međutim putem zajedničkog života i međusobnih utjecaja, ove su se razne skupine izjednačavale u navikama, običajima, društvenoj organizaciji, umjetničkim stvaranjima, pravnim shvaćanjima, moralnim odlikama, jeziku i vjerovanjima, u gospodarstvu i tehničkom napretku, itd. U toku razvitka, kulturnoj skupini, koja se je tako formirala, stalno su pridolazili novi sastavni dijelovi također različitog podrijetla, različitog izgleda i različite kulture, ali što je sve njih spajalo u jednu zajednicu i dovodilo do međusobnog izjednačavanja, to je baš to zajedničko iskustvo, zajednički interesi, zajedničke težnje i zajednički osjećaji.

Kod stvaranja svih naroda od osobitog je značenja, da se pod pritiskom raznih okolnosti razvija i jača unutrašnja povezanost i izvjesna privrženost među članovima zajednice. Tim putem se članovi narodne zajednice osjećaju jedinstveni prema vani i sve ono što ne spada u njihovu skupinu smatraju za strano i za tuđe.

Ovo jedinstvo prema vani je simbolički izraženo u zajedničkom imenu, koje kao simbol zajedničkih osjećaja, težnja i interesa, veže sve pripadnike nekog naroda, bez obzira na njihova lokalna unutrašnja razlikovanja. Otuda je borba protiv naroda često uperena baš protiv njegovog imena, jer bi napuštanje zajedničkog imena moglo da dovede i do napuštanja zajedničkih težnja, do slabljenja unutrašnje povezanosti, do razbijanja osjećaja o zajedničkoj pripadnosti, kao i do slabljenja svijesti o zajedničkim interesima.

Održanje je svakog naroda uslovljeno prema tome snaženjem osjećaja zajedničke pripadnosti među članovima narodne zajednice, kao i izgrađivanjem zajedničkih težnja; i jedno i drugo se danas može postići jedino tako, ako se zadovolje potrebe i zaštite interesi najširih slojeva. U interesu je dakle svakog naroda, da se bori protiv svega onoga što ruši njegovu unutrašnju koheziju i što sprječava postizavanje kolektivnih težnja širokih narodnih slojeva. Tome će najviše doprinijeti vlada puka u interesu puka.