[Marcus Marulus]

Evo ga, tu Pirke prosipa nekakve svoje mudrolije...

Bosna je mjesto kontinuiranog kruženja gluposti

POGUBNE POSLJEDICE

Nesretna zemlja u kojoj živim mjesto je kontinuiranog kruženja gluposti u prirodi s pogubnim posljedicama. Glupost mojih junaka je još i benigna ako je usporedimo sa glupošću naroda i narodnosti BiH. Zamislite zemlju koju trećina stanovništva ruši, trećina čini sve da im bude gore, a trećina ne zna šta bi od sebe i države

Knjiga o kojoj se u zadnje vrijeme ponajviše govori i zapitkuje zove se "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince". Autor joj je Emir Imamović Pirke, a nakladnik zagrebački AGM. Riječ je o iznimno zabavnom proznom štivu što se, premda mu je tvorac strani državljanin, savršeno uklapa u većinu trendova što zadnjih godina vladaju hrvatskom književnom scenom: em je Imamović novinar, em mu je ovo prvijenac, em ih je kao jake potencijale prepoznao Kruno Lokotar, em je posrijedi famozna "stvarnosna proza"... Više nego dovoljno za užasno ozbiljan razgovor s izumiteljem magikomičnog realizma.

Idol Dežulović



Kako to da ste roman objavili kod zagrebačkog izdavača? U zadnje vrijeme to pomalo počinje ličiti i na neki trend među piscima iz BiH...

- Ja sam imao i urednika i izdavača prije nego sam otvorio file za knjigu. Kruni Lokotaru, uredniku AGM-a, sam ispričao priču o otmici u kafani, a on me shvatio ozbiljno i godinama insistirao da je pretvorim u roman. Nije, dakle, bilo nikakvih dilema o tome ko će uređivat rukopis - od Lokotara svakako boljeg ne znam - niti o izdavačkoj kući. A trend je, ako postoji, posljedica nužde: u BiH se, za razliku od Hrvatske, plaća PDV na knjige, što izdavače drži na rubu bankrota i kada se odluče da nešto objave tiraži su minorni kao i honorari. Ne kažem da je u Zagrebu neka lova u igri, ali... Tome treba dodati i specifično bosanski, dakle krajnje neozbiljan marketinški i PR rad na promociji novih naslova ili novih autora.

Procjene kritičara stavljaju Vaš roman u blisku vezu s romanima Borisa Dežulovića i Ante Tomića. Prepoznajete li se u tom "društvu po poetici"?

- U društvu s Borisom Dežulovićem se prepoznajem po... ma, po svemu. Znamo se oko milijardu godina, razumijemo se savršeno i nekako ga baš volim. Vrijeme je i da priznam: Boro mi je, dok mi nije postao jaran, bio idol. Svako poređenje s njim doživljavam kao kompliment, a kada ga dobijem, odmah se počnem preispitivati čime sam to zaslužio. Da se ne lažemo: ja nešto tako dobro kao "Christkind" i "Pjesme iz Lore" neću napisati za života niti u meni ima toliko duše da budem ljudska veličina kao Boro. Roman "Jebo sad hiljadu dinara" sam kao redigirao i to dok sam pisao svoj, pa mi je logično da liče. Antu Tomića ne poznajem tako dobro, ali ako je nekome moja knjiga zabavna kao što je meni bio zabavan roman "Što je muškarac bez brkova" - ne umanjujem vrijednost ostalih Tomićevih tekstova, ali su "Brkovi" sjajni - onda ću se početi smatrati piscem.

Uživanje u vlastitoj propasti

Glupost i glupani su tema romana. Slažete li se s tezom, ne sjećam se više čija je, da je glupost u akciji - najjača sila u svemiru?

- Ne znam za svemir, ali u BiH definitivno jest. Nesretna zemlja u kojoj ja živim je mjesto kontinuiranog kruženja gluposti u prirodi s pogubnim posljedicama. Glupost mojih junaka je još i benigna ako je uporedimo s glupošću naroda i narodnosti BiH. Zamislite zemlju koju trećina stanovništva ruši, trećina čini sve da im bude gore, a trećina ne zna šta bi od sebe i države. Sve zahvaljujući političkim opcijama koje ti isti narodi deceniju i po fanatično podržavaju mazohistički uživajući u vlastitoj propasti.

Istovremeno s romanom lansiran je i novoskovani naziv za stil kojim ste ga pisali, "magikomični realizam". Namjeravate li i nadalje pisati prozu u tom ključu?

- Nema mi druge. Kako da pišem o zemlji dinosaurusa, krokodila i piramida? Ako neko ne razumije: dinosaurus je ubijen kod stadiona NK Čelik u Zenici, pa se ispostavilo da je riječ o kuni zlatici; mladunče krokodila je pronađeno kod Živinica, a otkriveno je da je pobjeglo iz cirkusa; dok piramidu traže u Visokom i to uz finansijsku podršku vlasti!? Svaki put kada neku bosansku pojavu sagledam bez ironije, dođe mi da se ubijem iste minute. Da bih preživio vlastitu domovinu, moram joj se smijati i zato ću, ako se čudo ne dogodi, nastaviti pisati taj, kako ga je Boro Dežulović nazvao, magikomični realizam.

Moj bosanski jezik

Kako biste sami imenovali jezik kojim je napisana ova knjiga?

- U školi sam učio srpskohrvatski jezik; živim slušajući srpski, hrvatski i bosanski, a tečno govorim sve nabrojane, ne poštujući niti jedan standard. Formalno - pišem na onome što ja smatram bosanskim jezikom, a živo mi se jebe je li to ili nije u skladu sa standardom. Važno mi je da se moji čitatelji i ja kontamo.

I poetika i oprema romana sugeriraju filmski potencijal. Blizak ste prijatelj, a ponešto ste i surađivali, s Jasmilom Žbanić i Ahmedom Imamovićem. Nadate li se ekranizaciji, postoje li kakvi planovi na tom polju?

- Prvo se nadam prodaji prava za ekranizaciju, pa kada se to dogodi, onda i angažmanu na izradi scenarija. Ahmed i ja smo čak složili i dio casting liste, a pri vrhu želja je Bojan Navojec za ulogu Gare. Volim Jacu i mislim da je beskrajno talentirana, ali njena i moja poetika nisu, čini mi se, podudarne, što ne smeta prijateljstvu i podršci, ali može smetati poslu. Ne znači, međutim, da neće biti mjesta za njenog muža Damira Ibrahimovića: čovjek je, očito, odličan producent.

Porez na niske strasti

Strastveni ste kolekcionar turbofolka. Je li vam izvorni poticaj za taj hobi fenomenološke naravi, ili više onako, za dušu?

- Turbofolkom sam postao opčinjen na prvom velikom poslijeratnom koncertu u Sarajevu. Sinan Sakić je jecao s bine, a do pasa goli mladić u trećem redu je iz džepa izvukao žilet i izrezao si ruke, dok je ekipa hitne medicinske pomoći igrala kolo u neposrednoj blizini. Od tada istražujem jedan masovan, vitalan i pametno vođen pokret naplate poreza na niske strasti. Problem je što sam se u međuvremenu malo navukao, pa ni sam ne znam gdje je granica između fenomenologije i uživanja u ludilu deformiranih zvukova s obala rijeke Ganges, pjesama o ljubavnim trouglovima, mobitelima i šampanjcu i izvođača od silikona i zmijske kože.

piše Renato BARETIĆ

[izvor]