Ginu civili, postoji li bolji način da se zaustavi Hezbolah?
Piše: Ivo Goldstein
Jutarnji list
Kako početi komentar o sadašnjem sukobu u Libanonu i Izraelu? Da li, poput nekog jalovog mirotvorca, plakati nad zlokobnom sudbinom svijeta koji je poludio? Ili kao trezveni analitičar nastojati da se racionalno poslože svi čimbenici u ovome sukobu?
Osobno mi je mnogo bliži ovaj drugi pristup, ali kako svu slojevitost, kompliciranost događanja na Bliskom istoku sažeti u novinski komentar ograničena opsega? Kako to, dakle, učiniti, kada se već i načinom na koji se sukob naziva posredno i zauzima stav o njemu - da li se, dakle, radi o sukobu Izraela i Libanona ili Izraela i Hezbolaha? Da li se radi o sukobu ili ratu, ili o preventivnom izraelskom odgovoru ili, pak, o izraelskoj agresiji?
Budalaši i destruktivci?
Posve nova dimenzija pitanja otvara se dilemom o tome što objašnjavati, kada je jasno da ovaj sukob implicira mnogo šire probleme od pukih izraelsko-libanonskih odnosa? Kako objasniti, često zbunjenoj i neinformiranoj javnosti, prvu od niza paradoksalnih činjenica - da upad jedne paravojne skupine preko granice (koja, uzgred budi rečeno, uopće nije sporna!) i otmica dvaju vojnika te ispaljivanje nekoliko raketa već za nekoliko dana prijeti prerasti u sukob svjetskih razmjera?
Za usporedbu - sjetimo se samo - do strane intervencije na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru došlo je s debelim zakašnjenjem.
Nema sumnje da je današnji libanonsko-izraelski sukob umnogome uvjetovan stanjem u Libanonu, u zemlji koja se u svojoj šezdesetogodišnjoj povijesti, usprkos velikim potencijalima, tek povremeno uspijevala stabilno razvijati? Ne donosi li demografsko, ekonomsko i vojno jačanje muslimanskog elementa, osobito šijitskog, a nauštrb kršćana, pa i muslimana sunita, neravnotežu koju Libanon kao zemlja ne može podnijeti? Hezbolah je posljednjih godina stvorio unutar Libanona državu u državi čije bi postojanje na duži rok, i bez izraelskog uplitanja, nedvojbeno izazvalo teške unutarnje sukobe.
Važna je i uloga Sirije koja ni danas ne želi priznati Izrael (službeno je to “teritorij okupirane Palestine”). Ni nakon tridesetogodišnje snažne vojne nazočnosti u Libanonu i dominacije nad zemljom, dokinute prošle godine, Sirija ne želi posve izgubiti značajan utjecaj u toj zemlji. Ona Libanon tradicionalno smatra bitnim dijelom svoje primorske fasade.
No, još je važnija uloga Irana koji dobrim dijelom stoji iza Sirije. Hezbolah je pokret koji je Iran osnovao, ustrojio, naoružao i na svaki način potpomaže. Iranski predsjednik Ahmadinedžad je nedavno izjavio da Izrael treba zbrisati sa zemljopisne karte i slične je izjave nekoliko puta ponovio. Nema dvojbe da on to tako i misli, pa se postavlja pitanje što bi on poduzeo u tom smislu? Analogije se nameću same po sebi - nije li Europa prije sedamdeset i koju godinu olako shvaćala Hitlera i njegove izjave? Oprez je nužan te je naivno, poput Feral Tribunea, Ahmadinedžada i njemu bliske huškače koji naviještaju uspostavu islamske države od Španjolske do Iraka nazivati tek “budalašima i destruktivcima”.
Gledajući realpolitički i kratkoročno, iranski posredni pritisak preko Hezbolaha na Izrael ima cilj odvratiti pozornost svjetske javnosti s iranskog nuklearnog programa te Hezbolahu i Iranu priskrbiti simpatije javnosti arapskih i islamskih zemalja u kojima će se uvijek naći dovoljno radikala. Hezbolah i Iran u takvu viđenju svijeta ispadaju kao jedini pravi borci protiv “cionističkog i američkog agresora”. Istovremeno je to i najava mogućeg iranskog pritiska prema bliskoistočnim zemljama koje Iranu nisu po volji (Egiptu, Jordanu, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu), pa konačno i prema Turskoj.
Vojska puna slabosti
U svim tim planovima ima i elemenata mračnog huntingtonovskog scenarija po kojem bi se arapski i muslimanski svijet radikalizirao i na kraju “en bloc” konfrontirao sa zapadnim svijetom.
Moguće je libanonsko-izraelski sukob gledati i kao dio šireg izraelsko-arapskog sukoba, ali pri tome valja imati na umu da je danas u biti izraelsko-arapskog spora palestinsko pitanje, dakle, pitanje određivanja granica Izraela i Palestine i naravi njihovih međusobnih odnosa. Mnogi u arapskom svijetu, osim toga, ne podržavaju Hezbolah, odnosno, žestoki su protivnici i njegove ideologije i vojno-političke prakse. Druga je stvar koliko to javno žele i smiju reći.
Valja, naravno, nešto reći i o Izraelu. Izrael se ima pravo braniti, ali izraelska vojska i izraelska politika nose tešku odgovornost za stotine ubijenih civila u napadima na ciljeve Hezbolaha. Hezbolah svoje efektive uistinu pozicionira uz različite civilne sadržaje (što, sjetimo se, nijednoj od zaraćenih strana u ratovima na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru nije padalo na pamet). Očigledno je da je i izraelska obavještajna služba zakazala (njihova elitna brigada Golani je prije neki dan upala u Hezbolahovu zasjedu), pa je moguće da vojska neki put stvarno nije imala informacije o tome da napada i nedužne civile. No, sve to nije i ne može biti opravdanje. Sve neuvjerljivije djeluju izraelska opravdanja da vojska napada isključivo Hezbolah, pa se logično postavlja pitanje - protiv koga to Izrael uistinu vodi rat? Neselektivna bombardiranja i strašne civilne žrtve očigledno nisu pravi način za obračun s Hezbolahom.
 
Osim toga, izraelska je vojska u ovome ratu izabrala posve pogrešnu strategiju. To je, inače, vojska koja je godine 1967. za svega šest dana hametice porazila Egipat, Siriju i Jordan, a 1974. trebalo joj je za pobjedu nad Egiptom i Sirijom tek koji dan više. Danas joj ni mjesec dana nije dovoljno za slamanje jednog pokreta koji kontrolira prostor od nekoliko tisuća kvadratnih kilometara, ali je pri tome srušila i mnogo zgrada i infrastrukture koja služi svim libanonskim građanima. Jest da se Hezbollah za planirani sukob pripremio mnogo bolje negoli arapske vojske nekoć, ali je izraelska vojska, kojom se nacija toliko ponosi, iskazala mnoge slabosti.
Hrvatska u planovima
Kako valja o svemu ovome govoriti u hrvatskoj javnosti? Hrvatska je demokratska zemlja i svatko može, naravno, pisati što želi. No, valja voditi računa da pripadamo svijetu liberalno-demokratske kulture s kojim je fundamentalizam Hezbolaha i Irana nespojiv. Nedopustivo je, poput Feral Tribunea, pisati o “izraelskim potpaljivačima svijeta”, a s druge, tek o “budalašima i destruktivcima”.
Hrvatska javnost se o ovim događanjima mora informirati i ne smije ih zanemarivati. Devedesete, u kojima smo bili zaokupljeni vlastitim ratom te bili gurnuti u tuđmanovski izolacionizam i samodostatnost, nepovratno su iza nas. Plovimo prema članstvu u EU i valja svijet gledati s puno širih horizonata. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što nas u ovaj sukob uvlače drugi: naime, ako vjerski fundamentalisti, kako vehementno najavljuju, žele stvarati islamsku državu od Španjolske do Iraka, Hrvatska je svakako u njihovim planovima.
Hezbolah
Hezbolah je posljednjih godina stvorio unutar Libanona državu u državi čije bi postojanje na duži rok, i bez izraelskog uplitanja, nedvojbeno izazvalo teške unutarnje sukobe. Važna je i uloga Sirije koja ni danas ne želi priznati Izrael. Ni nakon 30 godina snažne vojne nazočnosti u Libanonu i dominacije nad zemljom, dokinute prošle godine, Sirija ne želi posve izgubiti značajan utjecaj u toj zemlji. No, još je važnija uloga Irana koji stoji iza Sirije. Hezbolah je pokret koji je Iran osnovao, ustrojio, naoružao i na svaki način potpomaže.
Izrael
Izrael se ima pravo braniti, ali izraelska vojska i izraelska politika nose tešku odgovornost za stotine ubijenih civila u napadima na ciljeve Hezbolaha. Hezbolah svoje efektive uistinu pozicionira uz različite civilne sadržaje. No, to ne može biti opravdanje. Sve neuvjerljivije djeluju izraelska opravdanja da vojska napada isključivo Hezbolah. To je vojska koja je 1967. za šest dana porazila Egipat, Siriju i Jordan. Danas joj ni mjesec dana nije dovoljno za slamanje jednog pokreta koji kontrolira nekoliko tisuća kvadratnih kilometara.
Hrvatska
Hrvatska javnost se o ovim događanjima mora informirati i ne smije ih zanemarivati. Devedesete, u kojima smo bili zaokupljeni vlastitim ratom te bili gurnuti u tuđmanovski izolacionizam i samodostatnost, nepovratno su iza nas. Plovimo prema članstvu u EU i valja svijet gledati s puno širih horizonata. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što nas u sukob uvlače drugi: ako vjerski fundamentalisti, kako vehementno najavljuju, žele stvarati islamsku državu od Španjolske do Iraka, Hrvatska je svakako u njihovim planovima.
|